Članci, Hollaback - obavijesti, o nama

#OurStreets – Otvoreno pismo Hollabacka povodom seksualnih napada u Kölnu na Staru godinu

Originalna verzija objavljena je na ihollaback.org

Hollaback! je pokret koji želi zaustaviti uznemiravanje, a pokrenula ga je mreža lokalnih aktivista/kinja. Zajedno radimo na razumijevanju uznemiravanja, podizanju svijesti javnosti te rješenjima utemeljenim u zajednici. Istupamo kao globalna zajednica kako bi javno kritizirali diskriminatorno i uvredljivo medijsko izvještavanje u vezi napada u Kölnu.

S obzirom na povećanu javnu svijest i medijsku pozornost u Europi vezanu uz napade koji su se dogodili uglavnom u Kölnu, ali i u drugim njemačkim gradovima, želimo iskoristiti ovaj trenutak kako bi raskrinkali štetne mitove koji kruže oko uličnog uznemiravanja i potvrdili pravo na sigurne i jednake javne prostore za sve.

Ulično uznemiravanje – neželjena i uvredljiva dobacivanja, diskriminirajući govor/govor mržnje, pipkanje, javna masturbacija i uhođenje – svakodnevna je činjenica za mnoge žene, LGBTIQ osobe, te osobe koje iz bilog kojeg razloga odstupaju od normi prihvaćenih u većinskoj zajednici. Prema istraživanju sa Sveučilišta Cornell, ono može dovesti do depresije, ljutnje i straha. Ulično uznemiravanje ograničava naš pristup javnim prostorima te omogućava trenutne, neravnopravne odnose moći.

Podržavamo pojedince koji su bili na meti ovog nasilja i uličnog uznemiravanja – kako u posljednjim napadima tako  i tijekom povijesti. Mi vas čujemo i mi vam vjerujemo.

Međutim, razočarani smo i uvrijeđeni načinom na koji mediji prikazuju ulično uznemiravanje koje se dogodilo na Staru godinu u Kölnu kao novi fenomen uvezen od strane “stranaca ili useljenika, kada je stvarnost drugačija – ulično uznemiravanje je konstantni i prožimajući problem: onaj koji utječe na žene, LGBTIQ osobe, te mnoge rasne i etničke manjine diljem svijeta. Ulično uznemiravanje nije novi problem. Izvještavanje o uličnom uznemiravanju kao da nije postojao prije jednog vrlo javnog incidenta, ili kao da je samo čin počinjen od strane migranata je nevjerojatno problematično, i iskreno – nije u redu. Hollaback! prikuplja podatke o uznemiravanju u svijetu više od deset godina. Do sada smo primili više od 9.000 priča o uličnom uznemiravanju iz cijelog svijeta. To su podaci dostupni javnosti putem naših web stranica i aplikacija, kao i kroz publikacije poput “Uznemiravanje: Istraživanje identiteta i uličnog uznemiravanja“. Podaci pokazuju da je ulično uznemiravanje najviše rasprostranjeno u područjima frekventnog i gustog prometa, uključujući javni prijevoz. Ulično uznemiravanje ne pripada određenoj društvenoj kategoriji. Kao što smo vidjeli iz priča uznemiravanja koje prikupljamo svakodnevno i iz istraživanja koje je u tijeku, pojedinci koji maltretiraju dolaze iz svih rasnih i klasnih sredina. Ulično uznemiravanje omogućava društvo nejednakosti koje određuje slobodu  kretanja i sigurnosti, što dovodi do nejednakog pristupa javnim prostorima.

Odbijamo dopustiti da se povećana svijest o uličnom uznemiravanju koristi kao alat za rasističke i ksenofobične politike. Ono što se mora potvrditi  kroz cijelu priču je nedostatak sloboda žena, LGBTIQ osoba, te rasnih i etničkih manjina u javnom prostoru.

Samo prošle godine, Hollaback! je proveo do sada najveće globalno istraživanje o uličnom uznemiravanju sa Sveučilištom Cornell. Otkrili smo da su više od 84 posto žena u svijetu maltretirane prije dobi od 18 godina, te da je više od polovice osoba prijavilo da ih se pipkalo ili mazilo bez njihovog pristanka u prošloj godini. Štoviše, prema Agenciji Europske unije za temeljna istraživanja za ljudska prava, od 42.000 žena širom EU-a, više od 55% su doživjele neki oblik seksualnog uznemiravanja od svoje petnaeste godine. U Njemačkoj, gdje su se događaji zbili:
85% Njemica prijavilo je svoje prvo iskustvo uličnog uznemiravanja prije  dobi od 17 godina
● 66% Njemica je doživjelo pipkanje ili milovanje u proteklih godinu dana
● 70% je slijedio čovjek ili skupina ljudi na način da se osjećale nesigurno u protekloj godini
● 14% Njemica doživjelo je ovo zastrašujuće ponašanje više od 5 puta
● Više od polovice ispitanica navele su da su uzele drugu rutu ili prijevoz, u potpunosti izbjegavale neko područje, promijenile vrijeme kada su napustile događaj ili izbjegle druženje zbog uličnog uznemiravanja (ili straha od njega), a mali dio ispitanica su čak napomenule da su podnijele ostavku na svoj posao ili ne otišle posao – ili se čak preselile – zbog uznemiravanja.

Ono što smo vidjeli od ukupnog kvalitativnog i kvantitativnog istraživanja do sada je da ulično uznemiravanje nerazmjerno utječe na mlade žene i djevojke, etničke i rasne manjine te pripadnike/ce LGBTIQ zajednice. Ulično uznemiravanje je odraz više različitih, međusobno isprepretenih opresija. Može biti seksističko, rasističko, transfobično, ableist (uvjetovano invaliditetom), sizeist (uvjetovano tijelom koje iskače od prihvaćenih normi – “predebelo”, “premršavo”, “previsoko…”)  i / ili klasno. Pojedinačna iskustva uličnog uznemiravanja moraju se razumjeti u povijesnom kontekstu, s obzirom na društvene predrasude i klime nejednakosti koje ga obavijaju. Hollaback! vjeruje da je prepoznavanje ovog sjecišta identiteta i opresija ključ za provedbu trajne društvene promjene. Zato vjerujemo da je od presudne važnosti razotkriti stereotipe uznemiravanja i propitati medijske priče koje promiču nejednakosti.

Naše suradnice iz Hollaback! Berlina pišu:

Prema našim saznanjima, do sada je objavljeno tek nekoliko izvještaja i rasprava o seksualnom nasilju. Od incidenta na Staru godinu te većinom površnog medijskog izvještavanja koje je uslijedilo nadalje, čini se da se u Njemačkoj javlja novi interes za seksualno nasilje. Međutim, s novim interesom nije došlo do kvalitetne rasprave o samom problemu, korijeni problema se i dalje ne preispituju. Napadi u Kölnu i drugim njemačkim gradovima ostavljaju mnoga pitanja otvorenim. Do danas je prilično nejasno što se točno dogodilo, tko je to napravio i kako je uopće moglo doći do toga?

U situaciji kada je okupljeno više od 1000 ljudi te je prisutan i velik broj policajaca, kako se može dogoditi da se žene mogu dirati, zlostavljati i silovati, a da nitko – a to uključuje i policiju – ne  intervenira?

Jedan odgovor na to je da njemačko društvo nema strategije protiv seksualnog nasilja. Što su ti događaji iznijeli na svjetlo je da njemačko društvo, a to uključuje i njegove članove i službena tijela, ne znaju što učiniti protiv seksualnog nasilja. Zakoni su neučinkoviti i ne štite žene od nasilja, kao što je istaknulo nekoliko ženskih pravnih organizacija u Njemačkoj.

Isti političari koji se sada pretvaraju da se brinu o nasilju nad ženama instrumentaliziraju događaje kako bi nastavili rasistički program usmjeren na izbjeglice.

U Hollabacku! smo radili na pitanju seksualnog nasilja već dugo vremena i svaka priča na našim blogovima dokazuje da je ulično uznemiravanje svakodnevni problem – ne samo u Njemačkoj. Njemačka ima očit problem sa seksizmom i sa sve većim otvoreno rasističkim pokretima. Njemačko društvo, mediji i zakonodavci moraju se naučiti  nositi ne samo sa seksualnim nasiljem, već moraju i shvatiti razlike između seksizma i rasizma.

Potpuno izvan fokusa u otvoreno rasističkom i bijelom muškom dominiranom diskursu “poslije” Kölna su žrtve seksualnog nasilja. Objavljeno je svega nekoliko izvješća žena koje su bile tamo. Malo pozornosti se posvećuje položaju žena izbjeglica. Javni diskurs u Njemačkoj nije zainteresiran za bavljenjem seksualnim nasiljem. Kao prostor osnaživanja i zajedništva, Hollaback! poziva sve osobe koje se susreću sa seksualnim nasiljem da koriste svoju moć i ispričaju svoje priče.

Ono što nam je potrebno nisu novi zakoni o azilu, ono što trebamo su sigurni prostori za SVE žene. Potrebna nam je transparentna rasprava kako bi iskorijenili nasilje nad ženama, te učinkovita provedba zakona i podrška sustava za žrtve seksualnog nasilja.

Kada se govori o realnosti uličnog uznemiravanja, kao i o rješenjima koje zajednica može pružiti u vezi tog pitanja, moramo prepoznati sljedeće činjenice: ulično uznemiravanje je trajan problem koji često cilja identitete pojedinaca i događa se najčešće (iako ne isključivo) u visoko prometnim područjima. To čine pojedinci svih pozadina i kultura. To nipošto nije “gradski” problem ili problem “Kölna” – to je globalni problem koji utječe na sve nas.

Pozivamo javnost i medije da preispitaju svoje poglede o tome što je ulično uznemiravanje i razotkriju štetne mitove koji promiču daljnje diskriminacije i nejednakosti. Pozivamo javnost da nam se pridruži putem dijeljenja svojih priča i mapiranja uznemiravanja s hashtagom #ourstreets. Zajedno možemo promijeniti naraciju i osigurati siguran i jednak pristup javnim prostorima za sve.

Potpisnici otvorenog pisma:

Hollaback! Amsterdam

Hollaback! Bahamas

Hollaback! Berlin

Hollaback! Bosnia and Herzegovina

Hollaback! Croatia

Hollaback! Czech / (Ozvi se!)

Hollaback! Dresden und Umgebung

Hollaback! Edinburgh

Hollaback! Headquarters

Hollaback! London

Hollaback! Ottawa

Hollaback! São Paulo

 

 

 

Nema komentara
Članci

5 razloga zašto te ljudi etiketiraju kao lošu feministkinju i zašto je to totalno s*anje

Carmen Rios

(everydayfeminism.com)

 

Uvjerena sam da sam „dobra“ feministkinja.

Provela sam godine sudjelujući u intersekcionalnoj borbi. Marširala sam, pisala blog, radila kampanje kako bi unaprijedila jednakost za marginalizirane ljude diljem svijeta. Predana sam rastu i razvoju svoje ideje feminizma u jedan koji je više uključiv, radikalniji i dalekosežniji.

Ali ja nisam svaka nijansa feminizma. I  ja nisam savršena.

Činila sam pogreške, zatekla se u sukobu s mainstream feminističkim pokretom i činila stvari koje ne korespondiraju s onime što je ljudima obično na umu kada govore o „dobrim feministkinjama“.

Mi smo feministkinje, ali nismo sve iste. I nećemo se uvijek uklopiti u ideal „dobre feministkinje“.

Griješit ćemo i mijenjati smjer od mainstreama. Krenut ćemo različitim putevima edukacije, organiziranja i okupljanja uranjajući tako u pokret.

I to je u redu.

Puno se puta čini kako su i feministički pokret i mediji u cjelini, zainteresirani za „dobri feminizam“.

Vjerojatno ste i sami primjetili: je li Miley Cyrus dobra feministkinja? Jeste li vi loša feministkinja ukoliko vam se sviđa određeni glazbenik ili film? Je li moguće biti feministkinja i voljeti xyz?

Ono što ova pitanja čine – ono što zapravo govore i u što nas sile da vjerujemo- jest da postoji samo jedan način da da budeš feministkinja, i to posebno ona dobra.

No, to nije istina.

Ukoliko se bilo koja od ovih pet izjava odnosi na tebe, netko te optužio da si „loša feministkinja“. I to je sranje.

Evo zašto.

  1. Za*ebala sam u feminizmu

Odgojila me feministkinja, ali feminizam je dogurao jako daleko od 60-ih i 70-ih godina- i započela sam s aktivizmom s poprilično staromodnim načinom gledanja na spol, društvo i osnaživanje žena.

I kao takva, ja sam za*ebala svoj feminizam.

Organizirala sam događanja u nedostupnim prostorima. Govorila sam problematične stvari. Bila sam prozivana za sadržaje koje sam objavljivala na Internetu. Podržavala sam pokrete za koje sam kasnije spoznala da su isključivi ili zastarjeli, ili out of touch.

I ne samo da sam naučila puno iz toga, već sam također postala bolja u zagovaranju ženskih prava.

Zbog tih prostora, postala sam svjesnija prilagođavanju potrebama i koliko je to bitno u našem pokretu. Zbog prozivki sam naučila više o moći i privilegijama i koliko su naše svakodnevne radnje bitne za pokret. Zbog razočaranja u aktivizam u prošlosti, danas znam nešto više o tome kako uspješni- i inkluzivni- pokret izgleda.

Nitko ne postaje feministkinja i napušta ovaj svijet kao feministkinja bez da pogriješi.

U pokretu koji se uvijek mijenja i razvija, pogreške su neizbježne.

Ono što je važno jest da se stalno usavršavamo i trudimo biti bolji, a ne da sve činimo ispravno.

Veliki dio- ako ne i najveći- feminističkoga aktivizma i zagovaranja jest ideja da ljudi (i društvo) mogu zaboraviti opasne ideje, postati svjesniji drštvenih problema, i promijeniti se.

Nije pravedno očekivati da će ljudi to spoznati bez da su i sami naučili neke opasne ideje, rekli neke problematične stvari ili se promijenili kao osobe tijekom vremena.

Griješit ćeš.

Za*ebat ćeš u feminizmu.

I to je u redu- dokle god učiš iz toga (i poboljšavaš se) dugoročno.

  1. Feminizam sam naučila na Internetu

Velik dio svog feminističkog posla sam radila online.

U stvari, na taj sam način i započela svoj pokret: putem online kampanje, digitalnog pokreta, bloganja i dizajniranja feminističkih radova za web. U mom srcu posebno mjesto zauzimaju sve žene i djevojke koje koriste Internet kao mjesto osnaživanja, platformu za dijeljenje priča i izgradnju feminističkih mreža.

Ipak, velik broj feministkinja mi govori kako moj digitalni feministički rad ne vrijedi ili je manje bitan.

Bezbroj puta su mi govorili kako virtualni aktivizam nikada neće zamijeniti rad na terenu, i čula sam feministkinje svih dobnih skupina kako odbacuju online rad i više se bave onima koji objavljuju knjige, marširaju i organiziraju prikupljanje sredstava.

Feministički pokret je dovoljno velik za sve vrste aktivizma- i digitalni aktivizam je bitan za održavanje i širenje pokreta.

S time se ne slažu svi i ne vidi svatko vrijednost online organiziranja ili jedinstvene načine na koje on angažira ljude različitih identiteta u rad pokreta.

Velik broj feministkinja ima problem s „Tumblr feminizmom“– termin koji označava aktivizam putem društvenih mreža. No, nisu u pravu kada ga omalovažavaju ili odbacuju.

Online feministički razgovori su od velike važnosti- i često, oni uključuju velike debate kroz koje ljudi proširuju vidike, zbog često kompleksnih argumenata.

Mnogo puta, feministički online diskurs pretvara nedostupne akademske teorije u sitne komadiće informacija, koje približavaju ljude samom srce pokreta.

Ponekad, feminističke online zajednice postaju utočište za ljude koji dolaze iz obitelji i zajednica u kojima ideja socijalne pravde nije uobičajena pojava ili je ona neprihvatljiva.

Dakle, ako ste naučili o feminizmu online, to je u redu!

Postoji mnogo izvrsnih feministkinja u cyberspaceu koje imaju mnogo toga za ispričati i stvari koje nas mogu podučiti.

Nemojte dopustiti drugima da vam govore da učenje o ovom pokretu na računalu- za razliku od onog u učionici, licem u lice ili na prosvjedu- čini vaš doprinos feminizmu manje vrijednim.

  1. Ne slažem se s feminističkim diskursom

Za vrijeme studiranja, taman kada sam se pridružila pokretu svom snagom, zatekla sam se u situacijama kada bih bila protiv feminističkog pokreta.

Bila sam jako strastvena oko ženskih pitanja, ali također i oprezna kada je posrijedi stari feminizam- i načina zbog kojeg su propustili vidjeti kako možemo izgraditi intersekcionalni i uključiv pokret.

Kao queer osoba i žena druge boje kože, bila sam često frustrirana, slušajući rasprave na ženskim studijama u kojima su se posve zanemarivale razlike koje su me definirale, u suprotnosti s bogatim, heteroseksualnim bijelim ženama.

Mrzila sam to koliko feminističke konferencije mogu biti skupe i koliko je cijena oznake izostavljala ljude poput mene. Kao netko tko je ušao u feminizam kroz prizmu pro-sex i podržavanje seksualnih radnika, šokiralo me i uplašilo kako mainstream feministički pokret tretira seksualni rad.

Nisam se uvijek slagala s većinom ideja feminističkog pokreta. Ponekad je govor o tome, pomogao potaknuti neke sitne promjene na putu.

U ovom trenutku, neki feministički diskurs vas želi natjerati da vjerujete da prava transeksualnih žena nije ključno pitanje u feminističkom pokretu ili da transžene uopće ne postoje. I to je s*anje.

Davno prije, feministički diskurs bi vas uvjeravao da je queer sramota za pokret te da marginalizirani pripadnici drštva trebaju čekati u redu za punu ravnopravnost. I to je bilo s*anje.

Feministički pokret razvijao se stoljećima. Jedini razlog zbog kojeg je pokret tu gdje danas je, jest zbog nekolicine feministkinja koje su prepoznale problem, pobunile se i zahtijevale poboljšanje.

Bile su to žene druge boje kože koje su prisilile mainstream feministički pokret 60-ih i 70-ih da prizna rasu i solidarizira se s borbom za rasnu pravdu. Queer žene su bile te koje su izazvale feministički pokret da ih prihvati kao svoje sestre.

Feministički pokret nije uvijek bio savršen i još uvijek nije. Ali jedini način da se poboljša je da radimo na tome- a taj rad počinje s odbacivanjem straha od neslaganja s pokretom kojeg volimo.

Tako da je u redu da se ne slažemo s prevladavajućim feminističkim diskursom- ili čak sa super poznatim feministkinjama.

Nisam sretna što se Gloria Steinem protivila politici Amnesty Internationala o pravima seksualnih radnika. Mislim da nije u redu što Lena Dunham odbija napraviti prostor za za različite prikaze žena u svom radu. I stvarno sam umorna od feministkinja koje se uzrujavaju oko Nicki Minaj i njezina rada, privatnog života i tijela.

Ponekad, govoriti protiv dominantnog feminističkog diskursa predstavlja jedini način da se pokret unaprijedi. Ponekad trebamo biti spremni na nepopularnost kako bismo učinili prave drštvene promjene- čak i među svojim saveznicima.

Sad, to ne znači nužno da ćete svaki put kada se ne slažete s feminističkom perspektivom biti u pravu.

Postoji mnogo queer feministkinja koje perpetuiraju bifobiju. Mnogo žena misle da je uvreda ako ih se nazove cisrodnim osobama. I brojne se debate vode između (bijelih) žena o tome trebaju li muslimanke biti „oslobođene“ kulture koju vole i duboko poštuju.

Kada se ne slažete s dominantnim feminističkim diskursom to ne znači da ste „loša feministkinja“. Umjesto toga, to je prilika za kritičko promišljanje o diskursu i što vas u vezi njega smeta.

Definicija dobre feministkinje vrlo je široka i individualna, tako da u konačnici jedina osoba koja može odlučiti je li vaša ideja- dominantna ili ne- dobra, jeste vi sami (i vaš feministički moralni kompas).

Moj savjet? Samo se pobrinite da uvijek težite uključivosti, poštovanju i humanosti.

  1. Nisam konzumirala X dio medija od Y osobe

U društvu se puno upire prstom prema prepoznatljivim karakteristikama slavnih osoba, kreatora i umjetnika.

Zasigurno ste čuli „Kako ti se može ne sviđati Beyonce? Ona je najbolja- i ona je feministica!“ ili „Čekaj, nikada nisi slušala Ani DiFranco? Ne mogu vjerovati da si ti gej“ ili čak „Ne mogu vjerovati da nisi pročitala Bitch! To su sve feministkinje pročitale“.

Takve stvari su postale uobičajene, a ja sam stvarno umorna od toga.

Možda si i ti umorna od toga- pogotovo ukoliko si osoba u koju upiru prstom tijekom razgovora o knjigama, glazbi, umjetnosti ili medijima.

Ne moraš čitati Judith Butler da bi bila feministkinja. Ne moraš čak ni čitati Sylviu Plath ili Emily Dickinson, ili knjige The Handmaid’s Tale, Yes Means Yes! (iako preporučam potonju knjigu, zauvijek), Manifest ili čak Cunt.

Ne moraš citirati Audre Lorde ni recentni članak iz magazina Bust. Ne postoji pravi način da svoj feminizam uguraš na policu za knjige.

Ne moraš voljeti Beyonce kako bi bila feministkinja. Ne moraš voljeti Taylor Swift ili aktivizam Miley Cyrus. Ne moraš slušati ženski folk-rock ni riot grrl 90-ih. Ne postoji način na koji možeš feminizam slušati. Ne moraš živjeti feminizam kroz Spotify knjižnicu.

Možeš biti dobra feministkinja bez da ti se sviđa nečija omiljena feministička pjesma, knjiga, časopis ili komičar/ka ili bilo što drugo.

Mi smo sve feministkinje, ali smo također i ljudi i kao takvi svi imamo različite interese, stilove, ukuse i stvari koje volimo i ne volimo.

Neki ljudi vole čitati lako štivo na plaži umjesto teških filozofskih tekstova o seksizmu u svijetu. Neki vole slušati muške glazbenike ili bljutavu pop glazbu ili pak prljavi rap.

To je u redu. I to ne govori ništa o feminističkom stavu te osobe.

  1. Ne razumijem feminističku akademsku zajednicu

Diplomirala sam na ženskim studijama tako da sam o feminizmu dosta toga naučila u učionici. Ali sam također saznala neke nevjerojatne stvari izvan tih učionica, od ljudi koji nikada nisu pročitali Judith Butler ili Deklaraciju o pravima i osjećajima.

Kada sam započela svoju feminističku praksu, došla sam na jedan izrazito akademski projekt.

Htjela sam stati na kraj kulturi silovanja i iskoristiti teoriju za promjenu diskursa i ponašanja kada je posrijedi seks. Ali moj je šef- a sada dugogodišnji mentor- samo želio učiti studente o važnosti pristanka i pomoći im pri definiranju seksualnog napada.

Zajedno smo radili jako važan posao- uglavnom zato što pristup kojim smo se služili u radu, nije bio ekskluzivan, već se temeljio na svakodnevnom životu ljudi.

Učiti razmišljati na taj način i pristupiti radu na taj način je sve promijenilo.

Moj je rad postao dostupniji i dojmljiviji. I vjerojatno je promijenio više života nego što bi ja promijenila sa svojim predavanjima o tome kako društvene strukture podržavaju kulturu silovanja.

Akademska zajednica je izuzetno područje. Feministički učenjaci i mislioci su prekrojili načine na koje razmišljamo i govorimo kada je riječ o spolu, seksu i životu žena. Njihov je rad utjecao na našu kulturu, i na neki način, i na naše živote.

No, činjenica da ste feministički akademici ili učeći od istih, nije jedini način da budete „dobre feministi/kinje“.

Mnogo ljudi se okreće feminizmu bez da su učili o njemu u učionicama. A ti bi mogla biti jedna od njih! Možda si naučila o feminizmu kroz suočavanje s diskriminacijom, patnju zbog rodno uvjetovanog nasilja ili zbog ograničenja koje nameću društvene norme.

Možda si naučila o feminizmu kroz svoju zajednicu, svoju obitelj ili prijatelje. Možda preko Interneta ili u časopisima. Možda jednostavno nisi htjela čitati o feminističkim i rodnim teorijama pet sati tjedno u svojoj sobi u studentskom domu.

To ne znači da su tvoje namjere za zaustavljanje seksizma i borba protiv patrijarhata išta manje bitne.

To ne čini tvoja uvjerenja, stavove ili argumente nevažećima. I to te zasigurno ne čini lošom feministkinjom.

Naime, česta kritika feminističke akademske zajednice jest da se ona previše zatvorila u „kulu od slonovače“- da se, umjesto bavljenja stvarnim problemima žena u svijetu, koncentrira na filozofiju i teoriju koja često ne služi poboljšanju života žena.

I za puno ljudi, akademski svijet je onaj u kojemu oni ostaju nevidljivi ili nevažni, žrtve koje se s pravom isključuje.

Na taj način, perspektive feministkinja koje dolaze izvan te kule od slonovače su zapravo vrijedna imovina.

Bilo da volite čitati o feminističkoj povijesti i teoriji ili jednostavno volite živjeti svoj aktivizam, feminizam koji vam odgovara je pravi feminizam za vas.

Ne volim misliti da postoje „loše feministkinje“.

Dokle god ljudi rade dobar posao koji mijenja živote ili nastoje promijeniti svijet, oni su sasvim u redu za mene- a mi bismo svi trebali pozdraviti njihove doprinose ovom pokretu, koliko god oni varirali ili bili različiti od naših.

Feminizam nastoji učiniti svijet pravednijim mjestom za žene i sve ljude. Radi se o izgradnji kulture gdje su ljudi svih spolova i seksualnosti sigurni i priznati. Riječ je o izgradnji društva bez štetnih stereotipa i opasnih mitova.

Treba se ustati protiv društvenih oblika moći i privilegija kako bi se vaga uravnotežila u korist onih skupina koje su najviše marginalizirane.

Dokle god je to tvoja borba ti si „dobra feministkinja“.

Bez obzira kako tvoja borba ili pozadina izgleda.


prevela i prilagodila Sindy Čolić

Nema komentara
Diranje, Priče

Priča: Maltretiranje po javnom prijevozu koje traje godinama

Htjela bih s Vama podijeliti jedno iskustvo koje sam danas doživjela po treći put od strane iste osobe u Zagrebu. Naime, radi se o muškarcu između 50 i 55 godina koji operira po javnom prijevozu i maltretira žene na način da se prilijepi uz nju i ne miče se. Ako se i žena počne izmicati i udaljavati se, on krene za njom i ponovno joj se stisne na leđa. Prvi put sam ga vidjela prije otprilike 2 godine u busu 109, išao je prema Novom Zagrebu, a danas i prije neka 2-3 mjeseca na potezu šesticom od stanice Sveti Duh do Trga J. Jelačića. Već mi ga je dosta i danas sam mu se odlučila suprotstaviti. Lijepo sam mu rekla da se odmakne od mene što je i učinio (doduše ostao je stajati par koraka od mene i cijelo vrijeme me bolesno gledao pa sam se ja udaljila na drugi kraj tramvaja). No onda je krenuo prema skupini djevojaka i na njima je visio sve dok mu opet nisam rekla da se makne jer da ga viđam po javnom prijevozu i da ću ga slikati. Nadobudno sam izvadila mobitel i upalila kameru, ali frajer je udario po mobitelu i počeo mi prijetiti da će me ubiti ako ga slikam i vrijeđao me. Uplašila sam se i otišla prema vratima, a u svom bijesu je počeo pljuvati na mene preko drugih ljudi. Izašla sam na stanici, ali uspjela sam izraditi njegov fotorobot. Ne znam koliko će ova priča ikome biti od pomoći, ali morala sam to s nekim podijeliti. Možda ga netko i uspije prepoznati. Žalosno je što nitko u tramvaju nije reagirao na njega, a djevojke koje je maltretirao su isto samo šutjele. Šaljem skicu tog frajera.

B.K.

fotorobot

Nema komentara
Članci

Majčinstvo i (ne)sloboda izbora

Na pisanje ovog teksta potakla me vijest da je Holly Brockwell, novinarka i urednica Gadgette-a, morala imati unajmljene zaštitare prilikom davanja intervjua BBC-u, nakon što je objavila članak o tome kako ne želi djecu te kako bi htjela podvezati jajovode. Količina uvreda i prijetnji na njenim socijalnim mrežama, posebno na Twitteru, bila je toliko žestoka da su se u BBC-u ozbiljno zabrinuli kako će je netko pokušati napasti. Bila je prisiljena privremeno deaktivirati svoj Twitter račun radi konstantnih uvreda. Većina njih bile su upućene od strane muškaraca koji su se osjetili uvrijeđenima jer njih nitko nije pitao za mišljenje pa su imali snažan poriv izreći ga na internetu.

Žalosna je činjenica da su ljudi, najčešće žene, dovedeni u situaciju gdje moraju birati između karijere i obitelji tj. djece. Smatram kako se nažalost nitko u ovakvom kapitalističkom društvu– žena ili muškarac – ne mogu u potpunosti posvetiti i karijeri i obitelji. Jedan od roditelja će se više baviti djecom i time propustiti napredovanje u karijeri, drugi će pak ostvariti sebe u poslovnom svijetu, no propustiti neke obiteljske radosti. Dosadašnja praksa je bila ta da žena balansira između posla i obitelji, dok se muškarac bavi karijerom. Ipak, ima sve više žena koje se jednako tako odluče posvetiti karijeri što im ne ostavlja dovoljno vremena za djecu (jer istu stvar odluči i partner pa nema one osobe koja bi balansirala). Također ima i sve više žena koje naprosto ne žele djecu iz trećih razloga. Kada takvu odluku donese muškarac nitko se pretjerano ne uzbuđuje, no kada istu donese žena, podigne se dosta prašine i svatko odjednom ima potrebu reći nešto o toj temi. Stoga ovaj članak ide ženama koje ne nailaze na odobravanje okoline radi svoje odluke da nemaju djecu.

Prva stvar koju sam primjetila tražeći i čitajući članke o ženama koje nemaju djecu je da se grubo mogu podijeliti u dvije skupine; one koje žale radi toga i one koje su takvim svojim životom zadovoljne.  Nadalje, žene koje su radi toga nesretne u puno većoj mjeri smatraju da im je dužnost upozoriti i savjetovati druge žene da to ne čine; prenose poruku tipa: Ja sam radi toga zažalila pa ćeš (sigurno/vjerojatno) i ti. One pak koje nisu nesretne, pišu i govore većinom u svoje ime te se u njihovim tekstovima nerijetko može primijetiti opravdavajući ton i bojazan da će biti osuđivane ako im razlozi za to što nemaju potomstvo nisu dovoljno uvjerljivi.

Druga bitna stvar, koja se može pretpostaviti i prije pretraživanja, (kada se u  pretragu uključe i muškarci) je da članaka o muškarcima koji nemaju djecu nema u tolikom broju, o njima se često piše u trećem licu- uglavnom stručnjaci koji opisuju kakav život oni vode te postoje li neke razlike što se tiče njihove dobrobiti, zdravlja i zadovoljstva u odnosu na muškarce sa djecom. Primjerice, prema zadnjim istraživanjima muškarci bez djece radi toga pate više od žena bez djece, no žene osjećaju višu razinu krivnje. Također se u komentarima njihov izbor značajno rijeđe kritizira, neovisno o tome koji stav zastupaju.

Čini se da se u današnje vrijeme ljudi na neki način trebaju outati ako ne žele imati djecu te opravdano strahovati od reakcija. Neka zanimanja stvaraju gore uvjete od drugih za takvo autanje, posebno ako su u pitanju žene.

Kim Cattrall je u jednom intervjuu rekla: Jako mi je drago što se ne bavim politikom jer bi me osuđivali još više. Ako bih imala djecu, pitali bi se mogu li kvalitetno raditi svoj posao. Ako ne bih imala djecu nazvali bi me sebičnom k***m. Također se osvrnula na izraz childless koji joj smeta jer se stvara dojam da je manje vrijedna, jer nema djece.

U društvu je uvriježeno mišljenje da sve žene imaju (ili bi trebale imati) poriv za majčinstvom te da ih ono ispunjava. Muškarcima je nekako lakše oprostiti ako nemaju djecu; neki muškarci su naprosto nezreli i nisu podobni da budu očevi. Ali čini se kako je svaka žena podobna da bude majkom, pa ako nije, sigurno pati od osjećaja praznine. Žene su dakle sebične usidjelice, dok su muškarci nezreli plejboji.

Da, neke žene bez djece su nesretne. Kate Spicer je jedna od njih. Ona si stoga uzima za pravo govoriti drugim ženama kako su, citiram, lude što ne žele djecu jer smatraju da bi im to otežalo razvoj karijere. Nastavlja kako takav život izgleda zabavno i privlačno na Facebooku, međutim, on je u konačnici samo isprazan, a one koje tvrde suprotno – lažu. Spicer kao jedan od argumenata da bi visoko obrazovane i uspješne žene trebale imati djecu navodi genetiku i važnost inteligencije idućih naraštaja. Napominje kako će buduće generacije biti manje pametne jer će ambiciozne, inteligentne žene odustati od djece kako bi se posvetile karijeri. Navodi podatak da od 192 direktorice koje su članice odbora FTSE 100, skoro njih pola nema djece. Usput budi rečeno, tek ove godine postotak žena u navedenom odboru prelazi 25%.

Njena poruka glasi „Let’s not leave breeding to the idiots“. Neću se ni truditi nabrajati na koliko razina je to neumjesno i uvredljivo, no da mogu, postavila bih joj pitanje što je onda sa visoko obrazovanim ženama koje imaju sve predispozicije da rode i odgoje isto takvo dijete, a one se odluče na posvajanje.

Dok tako neke žale i vode isprazan život jer nemaju djecu, druge žene sa djecom, ali bez posla jednako tako osjećaju prazninu, tugu radi neispunjenih potencijala, čežnju da svijetu pokažu svoje druge talente i identitete pored majčinstva. Kao što osoba može požaliti radi neimanja djece, može požaliti i jer ih je imala, u što neki ljudi očito odbijaju vjerovati. Isabella Dutton primjer je takve. Ona vrlo hrabro i iskreno priznaje kako bi više voljela da nikada nije imala djecu iako procjenjuje da je bila dobra majka te se uvijek brinula za njih. I danas bi, kaže, učinila sve da ih usreći, ali majčinstvo to nju nikada nije. Ono je za nju i dalje greška za kojom žali. Očekivano, komentari ispod članka su puni osude iako Dutton, za razliku od Spicer, ne tvrdi da će sve žene koje imaju dijete zažaliti radi toga. Velik broj komentara govori kako im je žao njene djece te kako su ona itekako svjesna da su neželjena te radi toga pate. Može se pretpostaviti da se bar dio, ako ne sve žene, koje su na neki način bile prisiljene postati majkama, osjećaju slično kao Dutton. Zašto se onda žene tako agresivno i opetovano gura u ruke majčinstva kada same priznaju da ih to ne privlači? Bjelodano je jasno kako to ne koristi ni njima, ni njihovoj djeci, no društvo i dalje ustraje u tome.

One žene koje pak odluče ne imati potomstvo mogu osjećati ispunjenost, radost i interes za drugim stvarima. Lucie Joubert i Chelsea Hottovy su samo neke od mnogih. Joubert je napisala knjigu „S onu stranu dječjih kolica“ koja govori o problemima i etiketama koje prate žene bez djece. Najnevjerojatnije joj je kako joj ljudi ne vjeruju kad kaže da je sretna takvim svojim životom, sada kao već skoro šesdesetogodišnjakinja. Hottovy također spominje navedeni problem. Pa kako zaboga žena može biti sretna bez dvoje vrišteće djece oko sebe koja su financijski ovisna o njoj i radi kojih su je poslodavci odbili i prije nego ih je imala, jer kako bi se mogla posvetiti poslu kada planira imati obitelj? Hottovy je podvezala jajovode sa 28 godina stoga više ne mora slušati mudre komentare poput „Predomislit ćeš se kad nađeš Pravog“. Njoj je, eto, cilj u životu biti sretna pa se sada susreće s etiketama poput „sebična“ i „bezosjećajna“. Jer naime, kad imaš dijete zato da ne budeš sam/a u starosti i da se netko brine o tebi kad ti nećeš moći, tad nisi sebična. Jer stvaraš novu malu osobu koja će poslije puniti proračun državi pa tvoj razlog nije ni bitan.

Karol Markowitz u svom članku zaključuje da osoba u svojim 20-tim ne zna sa sigurnošću što će htjeti za deset ili dvadeset godina. Što u suštini stoji. Međutim, to što se netko može poslije predomisliti i možda požaliti radi svog izbora ne daje pravo nekom drugom da nam taj izbor oduzme, kritizira ili dovodi u pitanje. Pogotovo iz razloga što smo žene. Činjenica kako se društvo ne zgražava nad time da neki muškarac nema i ne želi imati djecu je tema o kojoj bih mogla napisati poseban članak pa sad neću ulaziti u to.

I za kraj, Kate Spicer je uvela simpatičan naziv za žene koje, ona tvrdi, smatraju da ako želiš imati sve, ne možeš imati dijete – motherhood deniers (značajno za spomenuti da valjda nikad nitko niti jednom muškarcu nije rekao istu stvar, kamoli mu osmislio posebnu kategoriju).

Sama priznaje kako statistički podaci ne govore jesu li žene bez djece takav život odabrale ili je to posljedica slučajnosti. Međutim, ne libi se tvrditi, valjda stoga što sama pripada istoj skupini, kako je većini tih žena život isprazan, tužan i pun žaljenja. Nadalje, procjenjuje da te žene nemaju djecu iz razloga što nisu našle „pravog“ partnera, čekale su predugo ili su neplodne, a ne radi vlastitog izbora. Citira Theresu May koja kaže:  „Kao mlada žena sanjala sam o tome da imam obitelj i pretpostavljala da će se to jednom dogoditi. Ali onda me progutao obrazovni sustav i ništa u njemu ti ne govori da je dobra ideja imati djecu u skorije vrijeme.“

Eto žene, čule ste, odustanite od fakulteta, doktorskih i sličnih studija ako ste ih planirale, više brinite da nađete pravog muškarca (ženu?) dok ste još mlade i poželjne, karijera i obrazovanje će doći samo od sebe. Na kraju krajeva, nije teško sa 40-tak godina upisati fakultet, raditi na samoaktualizaciji i graditi karijeru dok se istovremeno brinete za troje djece. Neće to biti niti financijski niti vremenski problematično; uostalom, budući da ste našle pravog muškarca, taj će sigurno uzeti dopust na poslu i staviti svoju karijeru na led dok se bavi djecom i kućanskim poslovima kako biste vi mogle nadoknaditi zaostatke i sve ono propušteno u dvadesetim i tridesetim godinama.


 

Lorena Herceg

 

Nema komentara
Hollaback - obavijesti, o nama

Pozivamo nove volontere i volonterke da se priključe našem timu!

Želiš nam pomoći u suzbijanju uličnog uznemiravanja te podizanju svijesti o istom problemu? Dosta ti je uznemiravanja ili pasivnog promatranja uznemiravanja bez ikakve reakcije? Zanimaju te feminizam i ljudska prava? Imaš neke vlastite ideje što bi radio/la ili o čemu bi pisao/la?

Pozivamo te da postaneš dio tima i globalne aktivističke mreže Hollabacka!

Tražimo osobe za:

Sudjelovanje u projektuSigurnija mjesta

  • traženje klubova koji žele sudjelovati u projektu, kontaktiranje voditelja/ica klubova i kafića i dogovoranje termina edukacije
  • edukacija osoblja u klubovima u timu (volonteri/ke u timovima provode edukaciju)

Pisanje za web stranicu 

  • pisanje o uličnom uznemiravanju i aktualnim temama vezanim uz feminizam, aktivizam, rodno nasilje, LGBTQ prava…
  • prevođenje članaka

Sudjelovanje u ostalim projektima

  • Krim karta: slanje zahtjeva za informacije policijskim postajama
  • Analiza sigurnosti gradskih četvrti “Sigurniji kvartovi“: provođenje anketa s konobaricama, organizacija tribine, provedba radionica

 

Sastanci volontera/ki organiziraju se svaki drugi utorak u 20 sati u prostorima Pogona, Kneza Mislava 11. Dolazak na barem jedan sastanak mjesečno je obavezan.

 

Pošalji nam svoj kontakt na [email protected] i u par riječi opiši što te motivira! Sastanak s novim volonterima/kama planiran je za utorak, 27.10.2015. u 20 sati.

 

Nema komentara
Hollaback - obavijesti, o nama

Predstavljamo dva nova projekta s fokusom na sigurnost javnih prostora: Analiza sigurnosti gradskih četvrti i Krim karta

Ulično uznemiravanje žena i LGBT osoba nema jednostavne uzroke. Važno je razumjeti rodni kontekst uznemiravanja u kojem raspravljamo zašto su upravo žene i LGBT osobe najviše izloženi uznemiravanju. U tom kontekstu govorimo o odnosima moći među spolovima (npr. možemo se zapitati zašto je „normalno“ da se muškarci obraćaju nepoznatim mladim ženama, bez traženja dozvole) i očekivanja od rodnih uloga (npr., možemo se zapitati zašto su česta meta maltretiranja osobe koje se odijevaju/ponašaju suprotno očekivanjima vezanim uz njihov spol). U Hollabacku smatramo da je rodni kontekst vrlo važan za razumijevanje uličnog uznemiravanja i shvaćamo uznemiravanje kao jedno od oblika rodnog nasilja. Trudit ćemo se ukazivati na vezu između uličnog uznemiravanja, nasilja nad ženama i LGBT osobama i drugih aspekta rodne neravnopravnosti – dok god je to potrebno. No i određeni okolinski faktori mogu povećati vjerojatnost da će doći do uličnog uznemiravanja – na primjer, moguće je da ista osoba bude češće uznemiravana u dijelu u kojem ima manje svjetla, u kojem javni prijevoz nije dostupan ili koji je većinom nenaseljen. Kada govorimo o uličnom uznemiravanju, važno je razumjeti i ovaj kontekst. Međutim, rodni kontekst se pritom ne smije izgubiti iz vida – okolinski faktori mogu djelovati ohrabrujuće na uznemiravatelja (npr. jer ima manje ljudi koji bi reagirali), ali sami za sebe ne uzrokuju uznemiravanje.

Kako bi pridonijeli/e razumijevanju uličnog uznemiravanja i pokrenuli promjene, pokrenuli smo dva projekta kod kojih je veći naglasak na okolinskim faktorima, odnosno na sigurnosti javnih prostora – Krim karta i analiza sigurnosti gradskih četvrti. U nastavku donosimo pregled oba projekta:

(više…)

Nema komentara
Članci

Ženski sud – ženska strana povijesti

DSC_0140

Kao odgovor na institucionalni pravni sistem koji često ne zadovoljava pravdu (kako na međunarodnom, tako i na nacionalnom nivou) javila se ideja o osnivanju Ženskog suda koji kroz alternativne mehanizme razvija drukčiji koncept pravde. Tako je prvi Ženski sud organiziran 1992. godine u Pakistanu te je do sada diljem svijeta bilo organizirano oko četrdeset Ženskih sudova, a najviše u Aziji i Africi.

„Ženski sud – feministički pristup pravdi“ održan u Sarajevu  07. – 10.05.2015. organizirale su članice Inicijativnog odbora u sastavu: Žene ženama, Sarajevo (Bosna i Hercegovina), Centar za žensko i mirovno obrazovanje Anima iz Kotora (Crna Gora), Centar za ženske studije i Centar za žene žrtve rata – ROSA, iz Zagreba (Hrvatska), Ženska mreža Kosova, Ženske studije i Žene u crnom iz Beograda (Srbija).

(više…)

Nema komentara
Članci

Istraživanje o seksualnom uznemiravanju na ulici

Prenosimo rezultate istraživanja koje su proveli troje studenti/ce Edukacijsko rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu:

 

Troje studenata Edukacijsko rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu tijekom travnja i ožujka provelo je istraživanje o seksualnom uznemiravanju na ulici. Istraživani su stavovi i informiranost studenata/ica te pojavnost takvih ponašanja. U istraživanju su sudjelovali studenti/ce Znanstveno – učilišnog kampusa Borongaj.

Ana Marić, Mate Lendić i Mateja Morić, studenti prve godine diplomskog studija socijalne pedagogije, kao dio kolegija Socijalna patologija 2 pod mentorstvom prof.dr.sc. Irme Kovčo Vukadin osmislili su i proveli projekt pod nazivom „USPUT – seksualno uznemiravanje na ulici“ i s ciljem informiranja studentske populacije o pojavnim oblicima seksualnog uznemiravanja na ulici, kažnjivosti i posljedicama takvih ponašanja te mogućnosti traženja pomoći u slučaju doživljenih ponašanja. Nakon provedenog istraživanja, studenti su u suradnji s grafičkim dizajnerom osmislili, a nakon toga  i postavili informativne postere po ZUK Borongaj (preporučamo da bacite pogled na poster).

(više…)

Nema komentara

Pogledajte arhivu


Powered by WordPress