Hollaback - obavijesti, o nama

Projekcija filma o uličnom uznemiravanju žena: Warzone

Hollaback black pink pow

 

U sklopu internacionalnog tjedna protiv uličnog uznemiravanja koji se obilježava svake godine Hollaback Croatia! poziva vas na projekciju dokumentarnog filma Warzone. Film ćemo  prikazivati na engleskom jeziku, a projekcija će se održati u četvrtak, 10.4.2014. u prostorijama MAMe u Preradovićevoj 18 u 19h.

 

Info na plakatu!

Nema komentara
Članci

Nasilje nad ženama: jedna trećina žena u EU povrijeđeno

Trećina  žena u Europskoj uniji doživjelo je fizičko ili seksualnog zlostavljanje od svoje 15 godine nadalje, pokazuju rezultati istraživanja Agencije za temeljna prava Europske unije.

_73377287_017715458-1

Preračunato u brojke, 62 milijuna žena u EU bile su žrtve nekog oblika nasilja. Ovo je do sada najopširnije istraživanje takvog tipa i obuhvatilo je 42 000 žena. U rezultatima istraživanja, Agencija poziva na nužnost promjene percepcije o nasilju, odnosno, potrebu da se nasilje počne tretirati kao javni problem, a ne samo problem žrtve. Krajnji je zaključak Agencije kako je potrebno mijenjati zakonodavne prakse koje se tiču seksualnog uznemiravanja. Tijekom istraživanja, žene su bile ispitivane o vlastitoj percepciji iskustava o fizičkom, seksualnom i psihičkom nasilju, bilo da se radilo o nasilju kod kuće, voajerizmu, spolnom uznemiravanju ili nasilju iz doba djetinjstva. Otkriveno je kako je 1/10 žena pretrpila neki oblik seksualnog nasilja, a čak 1/20 žena bila je žrtvom silovanja.

22% žena nasilje je pretrpilo od svog partnera, a 67% žena nikada nije prijavilo policiji teške slučajeve obiteljskog nasilja. Valja napomenuti i kako je utvrđena poveznica prekomjerne konzumacije alkohola i obiteljskog nasilja.
Otprilike 18% žena tvrdi da su barem jednom bile žrtve uhođenja, dok je čak 55% žena izjavilo kako su na radnom mjestu bile žrtve seksualnog uznemiravanja. Istaknuto je kako su mlade žene kao skupina posebno podložije viktiimizaciji.
Zemlje u kojima su žene prijavile fizičko i seksualno nasilje:
• Danska – 52%

• Finska – 47%

• Švedska – 46%

Zemlje koje su poznate po rodnoj jednakosti te na  prvim mjestima u global gender gap reportu.
• Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska – 44%
• Poljska – 19% – najmanje prijavljenih incidenata

U istraživanju navode  da je u mnogim zemljama kulturno prihvatljivije govoriti o nasilju nad ženama te ga isto tako prijaviti, nego u drugim zemljama.

„Rezultati ovog istraživanja predstavljaju ružnu sliku teških i kontinuiranih oblika zlostavljanja koje utječe na živote mnogih žena, međutim, nikada se ne prijavljuje vlastima“, rekao je Morten Kjaerum, ravnatelj Agencije za temeljna prava. „Nasilje nad ženama predstavlja teško kršenje ljudskih prava u EU“ naglasio je Kjaerum i pozvao države članice EU na borbu protiv ovakvih trendova koji „imaju svakodnevan utjecaj na naše društvo“.

 

U zaključku istraživanja se napominje kako se projekti edukacije i osvještavanja trebaju provoditi jednako nad ženama i muškarcima.

Cijeli izvještaj možete proučiti ovdje.

Izvor: BBC news magazine: Violence against woman: one- third of EU women affected – survey

 

Nema komentara
Hollaback - obavijesti, o nama

Tribina: Terapija feminizmom

1376521_819820681366308_1811518677_nNaša osnivačica i članica Barbara Perasović gostuje na tribini  filozofskog fakulteta u Zagrebu koja će se održati ovaj četvrtak, 6.3. u 20h. Pridružite nam se u raspravi!

Mlade ste, nezaposleni, pripadate jednoj od (seksualnih, rodnih, klasnih, etničkih, nacionalnih) manjina? Neprestano vam govore da ljepota boli i košta, a vi na kraju mjeseca samo želite imati dovoljno novca za plaćanje režija? Slušate da su spolovi ravnopravni dok hodate ulicama uz maštovita dobacivanja na račun vašeg izgleda? Završile ste fakultete, a vaš šef samo želi znati planirate li djecu i kojem spolu navečer poželite laku noć? Bojite se autati kao feminist da vas društvo ne izopći? Sa svih strana slušate kako živjeti vlastiti život zbog onoga što imate između nogu? Dosta vam je svih onih pravila o tome kako biti pravi muškarac? Već su počela pitanja kad ćete se udati i koliko djece planirate?

Čestitamo! Vaša je dijagnoza odrastanje u sustavu zaraženim kapitalizmom u kombinaciji sa seksizmom i heteropatrijarhatom. Simptomi su sve samo ne bezopasni – nesigurni položaj žena na tržištu rada, homofobija, ulično uznemiravanje, stroga ženska i muška pravila ponašanja, govora i odrastanja…
Srećom, godinama usavršavana i u teoriji i praksi djelotvorna Terapija feminizmom ponudit će obrambene mehanizme za borbu protiv tih bolesti i odgovore na sljedeća pitanja:
Čime se bavi feminizam danas? Je li on (i dalje) potreban? Uviđaju li feministkinje zaista neke bitne probleme? Zašto je potrebna rodna analiza novog prijedloga Zakona o radu? Koliko je tanka granica između komplimenta i seksualnog uznemiravanja? Može li se sustav rehabilitirati?

Uspješnost terapije uvelike ovisi o doziranju: zato dođite na tribinu Feministička terapija u organizaciji LGBTIQ inicijative Filozofskog fakulteta AUT u četvrtak, 6.3.2014. u 20h u D6. Očekujemo vatrenu raspravu!

Gošće: Ana Brakus (Libela, Zagreb Pride)
Barbara Perasović (HollaBack!)
Ivana Živković (Za rad spremne)

Moderatorica: Anja Repalust

facebook event

 

Nema komentara
Članci

Briješ se kao muškarac. Zašto bi se njegovao kao žena?

 

 

niveaNije novost da su gotove sve, pa i najbanalnije stvari koje susrećemo u svakodnevnom životu, užasno rodno binarno podijeljene. Od frizera/ki, odjeće i obuće, kozmetike, pa sve do filmova za “nju” i “njega” (da, i to postoji u kinima). Što nam te podjele zapravo žele reći? Žele reći da žene moraju imati dugu kosu, da moraju nositi usku, pastelnu odjeću, da moraju koristiti kozmetiku u vrijednosti od 3.000 kuna mjesečno da bi bile imalo prihvatljive u društvu, a ako žele pogledati film, moraju obavezno pogledati romantičnu komediju jer žene zasigurno ništa drugo ne zanima. Kao da to nije dovoljno diskriminatorno, pojavili su se billboardi koji nas malo suptilnije podsjećaju da nismo ni blizu jednakosti s muškarcima. Za oko mi je najviše zapeo jedan koji kaže: “Briješ se kao muškarac, zašto bi se njegovao kao žena?” Radi se o reklami za njegu kože poslije brijanja, a na plakatu vidimo dva muškarca koji odmaraju s maskama na licu i krastavcima na očima. Gledala sam dugo u tu reklamu, svaki put kad bih čekala tramvaj, jer sam pokušavala shvatiti nekoliko stvari. Prvo, koža je koža, dlake su dlake, brijanje je brijanje. Jednostavno. Neovisno o spolu. Ali na pitanje “Zašto bi se njegovao kao žena?” automatski mi dolazi protupitanje: “A zašto ne?” Koja je to točno razlika? Ako zanemarimo na tren ono najočitije a to je da su stvari nepotrebno rodno binarne, što je točno toliko loše u tome da se muškarac njeguje kao žena? Zar smo stvarno toliko neravnopravne da se sada moramo ispričavati i zbog načina na koji se njegujemo? Očito jesmo, i očito nas se na to mora podsjećati na svakoj tramvajskoj stanici.

U moru seksističkih plakata koji reklamiraju odjeću, muškarci su uvijek obučeni do grla, a žene su uvijek polugole. To je već postalo toliko prihvaćeno da za drugi način ni ne znamo, pa više na takve reklame ni ne reagiramo. Međutim, na jednoj takvoj reklami gdje je bila polugola žena koja promovira zimske pulovere, također na tramvajskoj stanici, s markerom je bilo napisano “Žene nisu objekti!” Bila sam u gužvi pa nisam stigla pofotkati reklamu taj put, a drugi put kad sam se vratila, poruka je već bila obrisana. Bitno da se takve stvari sankcioniraju u roku od 24 sata, dok pozivi na mržnju i diskriminatorne poruke stoje i po nekoliko godina. Malo sam proučavala te “gerilske” poruke po reklamama i shvatila da ono što markerom pišu 15-godišnji dečki dok čekaju tramvaj nije puno drugačije od onih koji takve reklame slažu i plasiraju. Primjerice, na jednom billboardu koji reklamira putovanja, nalaze se tri osobe pored mora. Djevojka u bikiniju u prvom planu i dva dečka koja gledaju u nju, a nama su okrenuti leđima. Prva stvar koja je bila napisana na plakat bilo je “GDJE SU SISE?” na prsima djevojke. Nimalo suptilne, seksualne poruke, koje su bile također usmjerene djevojci bile su napisane na leđima dečkiju na plakatu.

Što nam to govori? Da ako i reagiramo, reagiramo prekasno. Ne opravdavam patrijarhalni mentalitet koji počinje od malih nogu u društvu, ali mislim da je srž problema ipak u ogromnim industrijama koji prvi plasiraju takve poruke, samo na malo suptilniji način. Te industrije su već toliko lukavo uhodane i integrirane u društvu, da nam mogu servirati zaista bilo što, a mi smo prisiljeni/e to gledati. A kada smo od malih nogu okruženi/e takvim porukama, ne razmišljamo previše o njima već ih jednostavno prihvaćamo kao nešto što nas definira. Što je pogrešno.

Sve oko nas, što god gledali/e i gdje god prolazili/e, govori nam da nismo jednake, da smo slabiji spol, da se moramo dokazivati i uređivati – ne zbog sebe – već da bi nas društvo prihvatilo. Verbalno, mentalno, fizičko, suptilno, medijsko i svako drugo nasilje kojemu smo izložene svakoga dana, na svakom koraku, stalno se opravdava time da smo jednostavno “preosjetljive”, da pretjerujemo, i u konačnici da jednostavno nismo jednake muškarcima iz razloga koji veze nemaju sa zdravim razumom, ali su prihvaćena društvena norma.

 

Za kraj predlažem jedan iskreni slogan, da se podsjetimo na čemu smo i zašto nam treba feminizam:

  “Rođena si kao žena, zašto bi imala jednaka prava kao muškarac?”

Mariana Cerovečki

 

 

Jedan komentar
Članci

UN-ovo istraživanje nasilja nad ženama u šest azijskih država

_69734056_68265930Gotovo četvrtina  ispitanika anketiranih u  UN-ovom istraživanju o nasilju nad ženama u dijelovima Azije priznalo je barem jedno silovanje. Istraživanje je pokazalo kako su silovanja osobito česta unutar veze ili braka, a jedan od deset muškaraca priznao je i silovanje žene koja nije njegova partnerica.
Deset tisuća muškaraca iz šest azijskih zemalja sudjelovalo je u istraživanju. To je bilo prvo takvo istraživanje koje je obuhvatilo više zemalja kao i razloge koji stoje iza nasilja. Nešto manje od polovice ispitanika koji su priznali da su počinili silovanje, reklo je kako su to učinili više puta.
Učestalost silovanja variralo je među državama. U Papui Novoj Gvineji 62% ispitanika priznali su prisilni seksualni odnos sa ženom. Najmanje ih je bilo u urbanim područjima Bangladeša s 9.5% ispitanika i Šri Lanke s 14.5%. U Kambodži, Kini i Indoneziji taj se raspon kretao od 20 do 50% ispitanika.
Dio istraživanja objavljen je u The Lancet Global Health. Autori su izjavili kako rezultati ne odražavaju situaciju u cijeloj Aziji i Pacifičkoj regiji, no ispitanici pružaju dobar demografski uvid u proučavane države.
Postavljana su im pitanja poput: Jeste li ikad imali spolni odnos s vašom partnericom iako ste znali da ona to ne želi, no smatrali se da bi trebala pristati jer je ona vaša žena/partnerica? Jeste li ikada imali spolni odnos sa ženom ili djevojkom koja je bila previše pijana ili drogirana da bi bila u stanju pristati ili odbiti? Svoje su odgovore snimali na ručna računala kada bi ispitivači napustili prostoriju.

Seksualno pravo

Gotovo tri četvrtine ispitanika koji su priznali silovanje, rekli su kako su to učinilo radi ’seksualnog (ili spolnog) prava’. Autorica izvješća dr. Emma Fulu kaže: „Oni su smatrali da imaju pravo na seksualni odnos sa ženom bez obzira na njezin pristanak. Drugi najčešći motiv bilo je silovanje kao“ oblik zabave ili radi dosade.“ Nakon toga slijedilo je silovanje kao oblik kažnjavanja ili zato što je muškarac bio ljut. „Možda je iznenađujuće, ali najrjeđa motivacija bila je alkohol“ kaže Fulu.
Muškarci koji su u djetinjstvu pretrpjeli nasilje, pogotovo ako je u pitanju bilo seksualno zlostavljanje češće su i sami počinili silovanje. „Ovakvi podaci opravdano izazivaju globalni bijes, osobito naglašen radi nedavnog zastrašujućeg slučaja brutalnog grupnog silovanja studentice u New Delhiju,“ kaže dr. Michele Decker s Johns Hopkins Bloomberg School of Public Health u Baltimoreu te nastavlja „Više od polovice počinitelja ne partnerskih silovanja, prvi put su to učinili u adolescentskoj dobi, što potvrđuje kako su upravo mladi ljudi ključna ciljana populacija za prevenciju silovanja. Sada je izazov dokaze pretvoriti u djela i stvoriti sigurniju budućnost za sljedeću generaciju žena i djevojaka.“
Profesorica Rachel Jewkes, koja je vodila istraživanje u Papui Novoj Gvineji, kaže kako je stanovništvo na području koje su istraživali imalo osobito turbulentnu povijest, s izuzetno destruktivnim građanskim sukobom koji se protezao od kasnih 1980ih do poslije 2005. godine. „To je područje na kojem konflikt nije bio u potpunosti riješen“, kaže Jewkes te dalje nastavlja „Kada smo proučili i mentalno zdravlje, primijetili smo posebno visoku učestalost poremećaja posttraumatskog stresa uključujući nekontroliranu agresiju, narušenost normalnih društvenih odnosa i odnosa u obitelji.“

 

Prevela i prilagodila Martina Kalčić

Izvor: BBC news magazine: Almoust a quarter of man admit to rape in parts of Azia

Nema komentara
Diranje, Priče

Nakon nekoliko trenutaka osjetila sam kako se trlja o mene…

Vozila sam se u tramvaju u Zagrebu. Nije bila velika gužva. Stajala sam uz prozor i gledala van. Neki gospodin stajao je jako blizu meni. To mi je bilo čudno jer nije bila velika gužva. Nakon nekoliko trenutaka osjetila sam kako se trlja o mene. Bila sam u potpunome šoku. Nisam znala što učiniti. Osjećala sam se tako bijesno, jadno, „oskvrnjeno“. Šok me paralizirao. Odmaknula sam se od njega i otišla u drugi dio tramvaja. Nakon nekoliko trenutaka malo sam došla k sebi i pomislila da sam možda trebala nešto reći. No, u onome trenutku jednostavno nisam mogla razmišljati jer mi se tako nešto nikada ranije nije dogodilo. Kada sam izlazila iz tramvaja pogledala sam prema njemu. Već je našao drugu žrtvu i „operirao“ oko nje. Bilo mi je jasno da sam trebala reagirati, ali bilo je kasno, tramvaj je već krenuo.

Čuvam ti leđa
23+

Nema komentara
Članci

Napadi kiselinom : koliko ih je zaista?

_69196221_159457006

Katie Piper kiselinom je napao ljubomorni dečko 2008. godine.

 

Napad kiselinom na dvije mlade britanke u Zanzibaru opet je privukao pozornost na taj zlokoban čin. Postavlja se pitanje koliko se često takvi napadi događaju.

Onaj tko tko baci kiselinu nekome u lice ima namjeru trajno unakaziti žrtvu.

To je zločin izrazito rodnog karaktera. Stručnjaci kažu da su žene i djevojke žrtve u 75-80% slučajeva te da je oko 30% njih mlađe od 18 godina.
Slučaj Kirstie Trup i Katie Gee, britanskih turistkinja u Zanzibaru, na koje je kiselina bačena na području lica, prsa i ruku, izazvao je osudu javnosti.

Umjetnički ravnatelj ruskog boljšoj teatra napadnut je kiselinom u siječnju 2013. godine. Nakon 18 operacija još je uvijek  skoro u potpunosti slijep, prema medicinskom izvještaju.

Još jedan slučaj koji je izazvao puno medijske pozornosti je slučaj Katie Piper, koja je 2008. godine bila žrtva napada kiselinom iza kojeg je stajao njezin ljubomorni dečko. Od tada je imala gotovo 100 operacija i postala je aktivistkinja.

_69202239_464_sergey-filin

Umjetnički ravnatelj ruskog boljšoj teatra Sergei Filin napadnut je u siječnju 2013. godine.

NHS (National Health Service) statistike za Veliku Britaniju ne izdvajaju napade kiselinom. U 2011./2012. godini bilo je prijavljeno 105 bolničkih slučajeva  ”napada korozivne tvari”, no ista kategorija obuhvaća puno više nego samo napad kiselinom.

Prema podacima Acid Survivors Trust International-a, bilježi se čak i 1500 slučajeva diljem svijeta svake godine. “Velika je vjerojatnost da će takvi slučajevi biti puno rijeđe prijavljeni”, tvrdi Jaf Shah, izvršni direktor ASTI-ja. “Većina žrtava ne prijavljuje ih policiji zbog straha od osvete.”

Shah tvrdi kako nam nedostatak čvrstih podataka o napadima kiselinom onemogućuje da prosudimo jesu li isti u porastu na globalnoj razini.

Indija ima veliki problem s napadima kiselinom. ASTI procjenjuje da se svake godine dogodi 1000 napada. Prije osam tjedana, vrhovni sud je kritizirao indijsku vladu zbog neuspjeha da reagiraju na problem.

Mohammad Jawad, plastični kirurg koji je pomogao obnoviti lice Katie Piper te radi sa žrtvama u Južnoj Aziji, kaže da je cilj zločina pokušaj uništavanja nečijeg identiteta.

_69196458_464_protest-man

 

 Prosvjedi u Srinagaru, u indijskom Kašmiru u siječnju 2013. godine.

Napadač time želi reći da ne želi ubiti žrtvu, već da je ima namjeru trajno unakaziti. To je situacija u kojoj se žrtva napada pretvara u živog mrtvaca i nerijetko predstavlja sivu zonu u očima zakona.

Jawad tvrdi kako se ovdje ne radi o pripadnosti religiji i kulturi. „Napadi se odvijaju u dijelovima svijeta gdje žene nisu osnažene te isti napadi predstavljaju ekstremni oblik nasilja u obitelji.“

Tvrdi da je od vitalnog značaja brzo liječiti opekline od kiseline.

„Prvih nekoliko sati je prilično važno.“ Šteta je već učinjena kada se toplinske opekline nanesu, no kada je riječ o kiselini koža nastavlja gorijeti dok se kiselina ne neutralizira.

Katie Gee i Kirstie Trup su potrčale u more oprati kiselinu sa svoje kože prije nego što je nanijela ikakvo trajno oštećenje. Iako u moru postoje razne bakterije, u konačnici je to bila dobra odluka, navodi Jawad.

Slana voda je oblik hipertonične otopine koje se koristi kako bi se neutralizirala kiselina. Agensi za čišćenje mogu isisati kiselinu iz tkiva u procesu obrnute osmoze.

Izgleda da su napadi kiselinom nerazmjerno uobičajeni u Južnoj Aziji. Kao i u Indiji, Shah sumnja da postoje “vrlo visoke” brojke u Afganistanu, ali o istima ne postoje službeni podaci. Bangladeš i Pakistan također imaju značajan broj slučajeva.

_69199741_85260660

  • Ameneh Bahrami, 24, napadnuta kiselinom od strane sveučiličnog kolege.                                              
  • Odbijala je njegove bračne ponude.
  • Oslijepila je na oba oka, 2007. godine se nakon tretmana u Španjolskoj vratila u Iran kako bi osudila napadača 
  • Slučaj se odvijao pod Šerijatskim zakonom.
  • Ameneh Bahrami je dobila slučaj 2008., a napadač je bio osuđen na sljepoću (no kazna se nije provela).
  • Nakon mnogo odlaganja i internacionalne pozornosti, oprostila mu je 201.1 godine.
  • Više o njezinom slučaju pročitajte  ovdje i ovdje.

_69196460_464_girls-acid-protest

Bangladeške žene žrtve napada kiselinom obilježavaju Međunarodni dan žena 2005. godine.

Kiselina se može prodati za samo jedan dolar ili 50 centi po litri, kaže Jawad.

U zemljama u razvoju napadi kiselinom uzrokuju još veću štetu. Voda može biti teško dostupna za nekoga tko traži oprati kiselinu. Ambulante koje tretiraju opekline su rijetke i veoma udaljene. Shah podsjeća kako je u Nepalu žena morala hodati “u apsolutnoj agoniji” 24 sata prije no što je uspjela primiti terapiju.

Problem nije samo Južna Azija. Tu su značajni napadi u Iranu. Prošle godine je u Kolumbiji zabilježeno 150 napada. I nedavna izvješća sugeriraju da su napadi u Italiji u porastu.

Čak i u zemljama gdje su zakoni postrožili, osude su ponekad teže izvedive u društvu u kojem dominiraju muškarci. U Pakistanu je žena umrla od posljedica napada kiselinom te je ostavila mobilni uređaj sa video porukom u kojoj je prozvala svoje napadače. Ali osumnjičeni – njezin muž, punica i punac – su bili oslobođeni.

Shah tvrdi kako žrtvama trebaju godine da se oporave. Njima će možda trebati nekoliko desetaka kiruških zahvata. Zatim je tu i psihička trauma. „Ako su žrtve izopćene iz obiteljske strukture njihova trauma je time još veća.“

Prevela i prilagodila: Tara Gudović

Izvor: BBC news magazine: How many acid atacks are there?

Nema komentara
Drugo

Išla sam se fotografirati za putovnicu a fotograf mi je rekao “slobodno se skineš do pasa”

Danas sam otišla do lokalnog fotostudia kako bih se slikala za putovnicu te me dočekala djelatnica koja me pitala što tražim i prosljedila me fotografu. Fotograf mi je tada u studiu u kojem su se nalazili djelatnici i moja prijateljica rekao: “Slobodno se skineš do pasa.” Ja sam bila u šoku te sam samo zbunjeno pitala da li je ovo stolica na koju moram sjesti kako bih što prije obavila fotografiranje za potrebni dokument. On je na taj moj čin, pošto je primjetio da sam zbunjena, pitao moju prijateljicu ” Jel se smije skinuti do pasa” na što je ona isto zbunjeno odgovorila “ne znam, neka ona odluči”. Obavila sam to fotografiranje na toj stolici te su mi rekli da sutra moram doći po fotografije. Izašla sam van iz studia u šoku raspravljajući s prijateljicom o tome što se upravo dogodilo te nismo mogle vjerovati da je fotograf tako nešto rekao mušteriji, a isto smo tako primjetile da je njemu to bila krajnje zabavna i prekul zezancija. Bila sam toliko zbunjena da uopće nisam reagirala i sada se osjećam povrijeđeno i glupo što nisam ništa rekla nego sam samo sjela na tu stolicu kao neka zbunjena curica. Imam 24 godine i smatram da nitko nema pravo na takav način razgovarati sa mnom, a pogotovo ne osoba kojoj sam došla platiti kako bi me fotografirala. Drugi dan sam preuzela fotografije te sam rekla kolegi za pultom što se dogodilo i opisala detalje; na što je on rekao da zna, da njegov kolega takve komentare upućuje svim mušterijama i da onsam  apelira na njega da prestane, ali da ovaj ne shvača da to nije duhovito. Nakon toga mi se ispričao, dao mi fotografije besplatno te pozvao svojeg kolegu da čuje iz mojih ustiju što mislim o komentarima  na što sam fotografu  objasnila da mi je bilo jako nelagodno i da smatram da su takvi komentari neprofesionali. Iza mene je čekala  druga žena kako bi  pokupila svoje fotografije te je iskomentirala da je njoj isto uputio sličan komentar. Fotograf se posramio nakon što sam mu rekla što mislim, njegovi kolege su me podržali i bili su sretni što sam nešto rekla pošto i oni apeliraju na njega da prestane, ali im je šef pa ga očito nije bilo jednostavno uvjeriti da su takvi komentari nepotrebni. Drago mi je da sam drugi dan reagirala i rekla nešto, iako sam čak mislila da se uopće neću vratiti tamo niti pokupiti fotografije, što ne bi bila bolja opcija jer sam sada barem dala do znanja fotografu da šteti svom poslu kroz neprofesionalno ponašanje za koje je smatrao da je vrlo duhovito.

Čuvam ti leđa
29+

Nema komentara

Pogledajte arhivu


Powered by WordPress