Članci

Jesu li naše priče važne?

Osnovna aktivnost Hollabacka je sakupljanje priča, odnosno individualnih iskustava s uličnim uznemiravanjem. Sakupljanja osobnih iskustava vjerojatno proizlazi još od tzv. „consciousness raising“ grupa, odnosno grupa za podizanje svijesti, koje su se pokretale sedamdesetih godina prošlog stoljeća u jeku drugog vala feminizma.20111068_02__WOMEN_ART_REVO__PanoramaDokumente__VorDoku_Presse_ Žene su se nalazile u manjim grupama i govorile o osobnim temama poput djece, karijere, veza, nasilja… Ili bi svaka odgovarala na neka pitanja kao npr. Bi li željela imati radije dečka ili curicu?. Dijeleći osobna, pojedinačna iskustva shvatile su da imaju zajedničke strahove i bolna iskustva te time definirale ključne probleme žena, a samim time i ključne teme feminizma. Naravno da nisu svi impulsi drugog vala feminizma kretali samo iz tog smjera i vjerojatno je bilo mnogo različitih modela funkcioniranja takvih grupa, no osobne priče su bile i ostaju važan alat prilikom podizanja svijesti o problemima neke grupe – pogotovo ako se radi o marginaliziranim skupinama poput žena.

 

Pa, na koji način funkcioniraju priče o uličnom uznemiravanju?

Na ovom mjestu ću citirati feminističku pravnicu Robin West jer kratko i jasno sažima razne načine zanemarivanja ženskog iskustva. West piše kako se „bolna iskustva koje doživljavaju žene često zanemaruju kao trivijalna (kao što je uznemiravanje na radnom ili javnom mjestu); kao dobivena s pristankom (seksualno uznemiravanje na poslu); duhovita (nenasilno silovanje u braku); nesvjesno željena ili izazvana od strane žrtve (incest između oca i kćerke); prirodna i biološka, dakle neizbježna (porod); sporadična, konceptualno slična kao i rodno neutralna bol (silovanje koje se gleda isključivo u kontekstu nasilja); zaslužena ili privatne prirode (obiteljsko nasilje); nepostojeća (pornografija) ili neshvatljiva (neugodan seksualni odnos s pristankom)…“.catcalling S obzirom na to da su povijest pisali muškarci, jasno je da je žensko iskustvo bilo zanemarivano. Međutim, pričama mijenjamo smjer i dajemo glas onima koji doživljavaju ta bolna iskustva. U gotovo svim pričama koje smo sakupile osobe imaju potrebu reći kako se su osjećale nakon što su doživjele uznemiravanje, a vjerujem da to znači kako im je važno reći da – ako se njih pita – njihovo iskustvo nije trivijalno niti zanemarivo. Često i žene vjeruju u prevladavajući narativ i smatraju kako je njihovo iskustvo trivijalno, ali čitanjem i dijeljenjem priča mogu promijeniti svoj stav: Jill Dimmond i sur. su radili dubinske intervjue sa ženama koje su poslale svoju priču na Hollaback u SAD-u, te ih je zanimalo zašto su odlučile poslati priču, kako su se osjećale nakon toga i da li to smatraju dijelom aktivizma. Sudionice su rekle kako su se nakon dijeljenja i čitanja priča osjećale manje odgovornima za to što im se dogodilo i shvatile su kako iskustva uznemiravanja nisu trivijalna.

 

Čitanje priča može promijeniti perspektivu onih koji ne doživljavaju uznemiravanje. Ako osobe ne doživljavaju uznemiravanje (velikom većinom muškarci), za očekivati je da će ga tumačiti na drugačiji način. Možda ga ne mogu razumjeti, jer je teško uživjeti se u nešto što nije dio našeg života. Možda ga ne žele razumjeti, jer je žensko iskustvo ionako manje važno, i „one su uvijek u PMS-u/nadrkane/previše emocionalne“.invisible to men Čak i kada se trude razumjeti, to može biti vrlo teško. Na primjer, ako smo odgojeni da budemo snažni i glasni, onda ne možemo razumjeti zašto se neke žene, kada ih netko zašlata u tramvaju, uznemire i zaplaču nakon izlaska iz tramvaja umjesto da jednostavno „ošamare tipa“. Velik broj istraživanja je utvrdilo razlike u interpretaciji rodnog uznemiravanja između žena i muškaraca – jednostavno, muškarci u puno manjoj mjeri primjećuju i imenuju uznemirujuća ponašanja kao, hm, pa kao uznemiravanje.

Nisam naivna pa tvrdim da će svi muškarci, nakon što pročitaju priče na našim stranicama, odmah razumjeti o čemu je riječ i prestati s uznemiravanjem. Postoji cijeli niz (obrambenih) mehanizama kojima se te priče mogu diskreditirati (npr. „to su neke čudne žene – feministice“ :-)). Međutim, pričama smo uzele stvar u svoje ruke i barem započele s našom interpretacijom. Kada bi pokušali naći neke poveznice među pričama, vjerujem da bi primijetile puno zajedničkih elemenata. Kao što sam već navela, osobe imaju potrebu reći kako su se osjećale te često opisuju i vrlo ozbiljne i dalekosežne posljedice. Često navode kako je incident kojeg opisuju samo jedan u nizu incidenata koji im se dogodio tijekom života, što govori o sveobuhvatnosti pojave. U SAD-u se kroz priče potvrđuje da su žene koje su dio i drugih tradicionalno marginaliziranih grupa, na primjer crnkinje ili azijatkinje, češće na meti uznemiravatelja. Ranije navedeni dubinski intervjui pokazuju kako dijeljenje priča pomaže u razumijevanju vlastitog iskustva u širem kontekstu. Sudionice su shvatile kako se radi o društvenom problemu, a ne izoliranim slučajevima, te su povezale incidente uznemiravanja s drugim temama poput prava na slobodu kretanja u javnom prostoru i položaja žena u društvu. Tako je jedna sudionica istraživanja izjavila:WechalkwalkVB31

 

Prije nego što sam počela čitati priče i poslala svoje, prihvatila sam uznemiravanje kao dio mog života. Nikada o tome nisam razmišljala kao o ozbiljnom problemu. Ali sada svakako smatram da odražava kako društvo percipira žene

 

Kada opišemo, povežemo i kontekstualiziramo određena ponašanja, onda ih imenujemo. Jedna od pokretačica Hollabacka u Kanadi tako je izjavila „Nisam znala da to što doživljavam ima svoj naziv“ (link). Prije nego što sam s prijateljicama pokrenula Hollaback, nisam koristila riječ „uznemiravanje“. Ili bih opisala konkretan incident, ili bih šutjela o tome, i još dugo nakon pokretanja nisam bila sigurna je li prijevod s engleskog (harassment) dobar. Ne zato što ne znam engleski, već zato što se o ovom fenomenu vrlo malo pričalo i samim time mi je ime fenomena zvučalo čudno. A kada imamo ime, imamo i mogućnost djelovanja, ime jasno definira cilj borbe.

 

Uviđanje da je individualno iskustvo dio kolektivnog iskustva tj. šire priče je i vrlo osnažujuće. Neke sudionice već navedenog istraživanja tako izjavljuju kako su se osjećale kao dio grupe i/ili da im se sviđa što i drugi/e mogu imati koristi od toga. Na našim stranicama smo sakupile priče koje se referiraju na druge, već objavljene priče, i nadam se da se time polako stvara kolektivna svijest. Osnažujuća je i sama činjenica da smo rekle/napisale kako smo se osjećale i što to znači za nas, time vraćamo (dio) moći koji nam je oduzet prilikom uznemiravanja.

 

I na kraju, jesu li naše priče važne? Ako se slažete da je važno (odnosno nužno) imati moć nad definicijom vlastitog iskustva, onda i sami/e znate odgovor na ovo pitanje.


Barbara Perasović

 

Nema komentara
Članci

BEYONCE ILI KAKO FEMINIZMU IZMIJENITI ZNAČENJE

U zadnje vrijeme se mnogo piše i govori o samoprozvanoj “feministkinji modernog doba” pop princezi (a možda uskoro i kraljici) Bey.

Mnogi su oduševljeni njenom hrabrošću da se tako jasno i glasno izjašnjava feministkinjom, a ostali su u šoku jer ne vide poveznicu između nje i feminizma.

U industriji poput glazbene, koju uglavnom vode muškarci, neobično je imati nekog tko progovara o rodnoj nejednakosti i očekivanjima koja se nameću ženama. U nekim od svojih pjesama progovara upravo o tome, poput pjesme “Pretty hurts” i “Flawless” koja se smatra svojevrsnom feminističkom pop himnom. Za razliku od mnogih drugih slavnih žena, Beyonce se ne boji koristiti riječ “feminizam”. Katty Perry npr. tvrdi kako nije feministkinja, ali vjeruje u snagu žena. Kao i većina njezinih izjava, niti ova nije baš neka s kojom se može pohvaliti, ali ona od Lady Gage je to još manje. Naime, razlog koji je Gaga navela za svoj status nefeministkinje je taj da ona obožava muškarce, voli ih i slavi njihovu kulturu – pivo, barove i nabrijane aute. A imamo i one poput Sarah Jessica Parker i Madonne koje govore kako nisu feministkinje, već humanistice. Ono što sve one imaju zajedničko je potpuno nepoznavanje onoga što feminizam podrazumijeva.

 

No vratimo se našoj protagonistici. Na MTV Video Music Award 2014. Beyonce je izvela jedan od svojih uvijek upadljivih nastupa, na kraju kojeg je iza nje velikim slovima pisalo “Feminist”.

bey-feminist

Poprilično hrabar potez, s obzirom na negativnu konotaciju koju sama riječ, nažalost, ima u društvu. No Beyonce se je ne boji koristiti, kao niti i pojasniti svoje stavove. Pa je tako za časopis GQ izjavila “Suočimo se s tim, novac daje muškarcima moć da vode show. Daje im moć da definiraju vrijednosti. Oni definiraju što je sexy. I definiraju što je ženstveno. To je smiješno.” I ima potpuno pravo! No problem nastaje kad u tom istom broju časopisa, svoje izjave “potkrijepi” slikama na kojima je gotovo gola.

Proturječnost je očita. Što me dovodi do sljedećeg dijela članka.

Da Beyonce govori jedno, a radi drugo, već je sasvim jasno. I radi to uvijek iznova. S jedne strane govori kako je smiješno što muškarci određuju što je sexy i ženstveno, a s druge upravo takvu vrstu seksipila koristi za vlastiti uspjeh. Osoba koja je stekla već dovoljno slave da može početi i sama diktirati pravila, ipak unatoč očitom talentu kojeg ima, bazira svoju slavu na golotinji i seksipilu. I to u tolikoj mjeri da jedino što još može napraviti drugačije je da se skine potpuno gola. Jer sve ostalo je već viđeno. No nije ni to najveći problem, glazbena industrija novijeg doba kao da se više bavi soft pornografijom nego glazbom. Nije Beyonce u tome sama.

Najveći je problem što osoba koja se naziva feministkinjom fetišizira nasilje prema ženama. Sa svojim mužem (tzv. Jay-Z, koji je poznat po svojim pjesmama u kojima o ženama govori kao kurvama) na dodjeli Grammyja je izvela pjesmu “Drunk in love” u kojoj joj Jay-Z govori “I’m Ike Turner, turn up/Baby know I don’t play/Now eat the cake Anna Mae”. Stih je preuzet iz filma “What’s love got to do with it” koji govori o nasilju koje je Tina Turner doživljavala od tadašnjeg muža. No taj stih nisu iskoristili radi podizanja svijesti o nasilju koje toliko žena svakodnevno doživljava (što bi možda očekivali od osobe koja se naziva feministkinjom), već su ga seksualizirali i publici (od 28 milijuna) prezentirali kao način zavođenja. A “feministkinja” Beyonce je očito bila spremna pojesti tu sexy tortu.

 beyonce-jay-z

Iako, kako sam gore već spomenula, Beyonce u svojim pjesmama progovara o raznim očekivanjima s kojima se žene moraju suočavati, isto tako u mnogima ta ista očekivanja pojačava te vraća žene tamo gdje ih je patrijarhat već bio smjestio. Primjer toga je pjesma (koju neki smatraju feminističkom?!) “Single ladies (Put a ring on it)” gdje nam Bey pjeva:

“Here’s the man that makes me, then takes me

and delivers me to a destiny, to infinity and beyond.

Pull me into your arms, say I’m the one you own

If you don’t, you’ll be alone and like a ghost I’ll be gone.

If you liked it, then you should`ve put a ring on it.”

Nadalje, u časopisu Times, Beyonce je proglašena jednom od 100 najutjecajnijih osoba na svijetu. No, i ovaj put, ona je to potkrijepila svojom golotinjom, iako za to nije bilo niti mjesto niti vrijeme.

 Beyonce-Time

Za jednu feministkinju također je neobično da je svoju turneju nazvala ” The Mrs. Carter Show”, dakle po muževom prezimenu. Što postaje još više neobično s obzirom na to da su oboje dodali prezime partnera/ice, odnosno Knowles-Carter. Osoba koja je sama izgradila svoju karijeru i imidž (doduše, imidž koji su već mnoge prije i poslije nje izlizale), odlučuje na to dodati prezime muža koji ga ni sam ne koristi u svojoj karijeri…

 

S obzirom na sve navedene činjenice, ne čudi što se gotovo svi imaju različita mišljenja o feminizmu pop princeze Bey. Već sam u jednom svom komentaru na ovu temu napisala kako ne znam da li je u slučaju Beyonce bolje da priča ili šuti o feminizmu, s obzirom na to da njen feminizam izgleda kao gotovo gola žena u neudobnoj i neprirodnoj pozi s vrlo seksualnom konotacijom – kojom, njenim riječima, “želi da žene posjeduju svoju seksualnost”. No očito na način koji ih i dalje svodi na seksualne objekte i umjesto ka oslobođenju, vraća opet u okvire izvrnute seksualnosti kakvu je već odavno odredio patrijarhat, a ona mu upravo dala ime “feminizam”. Zaista je prekrasno vidjeti moćnu i talentiranu ženu, no još je ljepše vidjeti ženu toliko moćnu i talentiranu da to ne treba potvrđivati svojom hiperseksualiziranošću i performansima od kojih se više ne čuju ni riječi pjesme ni glazba. Beyonce nas tako ostavlja da iz gluhog blještavila njenih nastupa iščitavamo poruku kako možemo biti uspješne onoliko koliko smo privlačne, kako nema ni potrebe naći svoj način izražavanja jer uvijek možemo napraviti ono što su i mnoge druge dosad napravile – skidati se sve dok i zadnji komadić odjeće napokon ne popusti pred vremenskim (ne)prilikama nametnute submisivnosti. Sve to, naravno, u svrhu osnaživanja žena.


Jelena Čaušević

Nema komentara
Priče, Vrijeđanje

Priča: “…uvijek kada tuda prolazim osjećam nelagodu”

Čekala sam da se upali zeleno svjetlo na semaforu. Stariji gospodin mi je prišao i počeo mi govoriti da bih trebala biti model. Pitao me što studiram, i iz pristojnosti sam rekla da radim. Počeo me ispitivati gdje i što radim, ali sam ga pokušala ignorirati. Nastavio je ispitivati. Činilo mi se da crveno svjetlo traje čitavu vječnost. Rekao je da je bogat i pitao me da se udam za njega, rekao je da sam privlačna, da ima nekoliko nekretnina. Osjećala sam se iznimno neugodno i željela sam pobjeći. Odjurila sam kad se upalilo zeleno, no uvijek kada tuda prolazim osjećam nelagodu.To što mi je govorio nije bio kompliment, bilo je zastrašujuće i uznemiravajuće i nikad to neću zaboraviti. Nema veze s tim jesam li osjetljiva ili ne, to što je govorio bilo je neprimjereno i neprihvatljivo.

Čuvam ti leđa
19+

Nema komentara
Članci

Pa ulično uznemiravanje i nije neki „big deal“, zar ne?

 Pod uličnim uznemiravanjem mnogi podrazumijevaju samo dobacivanje, sad već poznato pod terminom „catcalling“ koji se u očima mnogih uglavnom ne smatra problemom. Koliko god je koncept uličnog uznemiravanja meni samoj jasan, donekle mogu i razumjeti čemu tolika zbunjenost oko istoga. Prva prepreka razumijevanju uličnog uznemiravanja je što je toliko duboko ukorijenjen u svim kulturama da ga se smatra potpuno normalnim i posljedično tome – bezopasnim. Do tolike mjere da ga se mijenja s davanjem komplimenata. Ali popratni osjećaji kod primanja komplimenata nisu strah, nesigurnost, ljutnja, bijes…

a dress is not a yesMuškarci koji nisu uznemiravatelji često ne vide razmjere u kojima se uznemiravanje dešava, jer mu zaista rijetko svjedoče. Žene se uznemirava uglavnom kad su same, gotovo nikad u prisustvu drugog muškarca. Stoga ne čudi da i sami često banaliziraju ovu problematiku, što ipak ne opravdava njihovu indiferentnost i neznanje. Još uvijek prva reakcija na priču o uznemiravanju je pokušaj da se shvati čime ga je žrtva izazvala umjesto da se obrati pažnja na popratne emocije koje žrtva proživljava tokom i nakon događaja, ili na samo uznemiravanje, počinitelja i njegove motive. Često sam čula kako je besmisleno uopće pokušavati smanjiti stopu rodno uvjetovanog uznemiravanja, potkrijepljeno argumentom „kako je muškarce nemoguće promijeniti te je puno lakše da jednostavno cure malo pripaze kako se oblače“. Odnosno, „ako znaš da je tvoja odjeća provokativna i može se desiti da tako obučena doživiš nasilje, nemoj se tako obući“. Dakle „ako znaš da postoji mogućnost od automobilske nesreće, nemoj ni ulaziti u auto“ ?!

No uznemiravanje se ne pojavljuje samo u obliku dobacivanja „komplimenata“ koje svode žene na seksualne objekte (iako je već i to ozbiljan problem) već ide puno dalje. Dolazi u obliku različitih uvreda, podsmjehivanja, govorenja ženama što da rade (da se nasmiju, da pokažu grudi i sl.), dodirivanja intimnih dijelova tijela, onemogućavanje prolaza, zaustavljanje, indirektne prijetnje („ljepotice, što bi ti sve radio“, „nemoj tamo, da ti se ne bi što desilo“), direktnih prijetnji (uglavnom silovanjem) pa sve do stvarnog silovanja koje je u zadnje vrijeme čak postalo popularna vrsta zabave i promatračima (Internet je prepun videa silovanja snimljenih od strane silovatelja ili promatrača, u zatvorenim ili otvorenim, javnim ili privatnim prostorima i događajima). U društvu u kojem je silovanje postalo oblik zabave, teško je ukazati na ozbiljnost i dubinu problema uličnog uznemiravanja.

my body is not a public spaceLjudi često, ne samo iz neznanja nego i indiferentnosti, kažu da je uznemiravanje kompliment te naravno, da ga ne rade svi muškarci. I tu rasprava s njihove strane završava, kao da jedno isključuje drugo. Kao da ako je jedna žena percipirala dobacivanje kao kompliment, to znači da ga u pravilu tako percipiraju i sve ostale žene . Trebamo li onda zbog jednog nasilnika proglasiti sve muškarce nasilnicima? Naravno da ne. Zato dopustimo svakoj ženi da ima vlastito mišljenje i stavove, bez generaliziranja “jedna žena=sve žene”. Ali samo na spomen uznemiravanja žena, prva reakcija koju čujemo je upravo “ne svi muškarci!”.Takva reakcija negira žensko iskustvo i stavlja naglasak na imaginarnu nepravednost prema muškarcima koji nisu nasilni.

Na sreću, istina je da ne uznemiravaju svi muškarci, ali je ipak svaka žena tijekom svog života bar jednom doživjela uznemiravanje u njegovom lakšem ili težem obliku, a najčešće i više puta tijekom života, mjeseca, tjedna, dana…

Uznemiravanjem se žene ponižava, svodi ih se na objekt muškarčeve seksualne želje, dehumanizira, marginalizira. Svjesno ili nesvjesno utječe na svakodnevne odluke, od odabira odjeće do odabira ulica kojima se planira kretati. Budi osjećaj nesigurnosti i straha od napada, ulazi se u naš prostor, komentira kao da smo u izlogu neke trgovine.

Činjenica da se ulično uznemiravanje dešava svaki dan nije razlog da se ovaj problem negira i stavlja u okvire „normalnog“, već naprotiv. To je pokazatelj da mu trebamo pristupiti s više pažnje i razumijevanja i time pokazati da smo na javnim površinama svi jednako dobrodošli.


Jelena Čaušević

Nema komentara
Članci

Prijave silovanja i odgovornost medija

U Sjedinjenim Američkim Državama ovih se dana sa obnovljenim žarom piše o silovanjima (seksualnim zločinima) na sveučilišnim kampusima kao i o mogućim lažnim optužbama za iste. Interes je potakla priča koja je u studenom objavljena u magazinu Rolling Stone. U njoj, studentica prve godine Sveučilišta u Virginiji iznosi svoje užasno iskustvo u detalje. Naime, tzv. Jackie ispričala je kako su je na njenoj prvoj godini fakulteta grupno silovala sedmorica studenata, inače pripadnici Phi Kappa Psi bratstva, za vrijeme njihovog tuluma. Priča je međutim, dobila publicitet iz drugog razloga.  (more…)

Nema komentara
Članci

Kako nas država štiti od uličnog uznemiravanja?

Osobe koje dožive ulično uznemiravanje često se pitaju kako reagirati na njega – odnosno, osim onoga što učine na licu mjesta u interakciji s počiniteljem, pitaju se postoje li temelji u zakonima Republike Hrvatske koje im mogu pružiti sudsku zaštitu ako razmišljaju o upuštanju u pravnu bitku.

 

Prekršaji protiv javnog reda i mira

Republika Hrvatska, kao i većina demokratskih država, kroz svoje zakone pokazala je da je prepoznala potrebu da zaštiti svoje građane od nekih društveno nepoželjnih i ugrožavajućih ponašanja. No, kada se radi o uličnom uznemiravanju, u Hrvatskoj još uvijek ne postoji zakon koji bi jasno naveo ulično uznemiravanje kao protuzakonito djelo niti propisao postupanje nadležnih institucija ako građani prijave takve prekršaje. Na snazi je Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira donesen 1994. godine. Novi zakon je u pripremi, ali još nije ušao u saborsku proceduru.

U novi zakon planiraju se uvrstiti i prekršajna djela uličnog uznemiravanja dok u trenutno važećem zakonu stoji definicija prekršaja protiv javnog reda i mira kao djela kojima se na nedozvoljen način remeti mir, rad ili normalan način života građana, stvara nemir, neraspoloženje, uznemirenost ili ometa kretanje građana na ulicama i drugim javnim mjestima ili ometa ostvarivanje njihova prava i dužnosti, vrijeđa moral, ometa vršenje zakonitih mjera državnih organa i službenih osoba, ugrožava opća sigurnost ljudi i imovine, vrijeđaju državni organi ili se na drugi način narušava javni red i mir građana te djela utvrđena ovim zakonom.

Novčana kazna ili kazna zatvora propisana je za osobe koje se na javnom mjestu ponašaju na naročito drzak i nepristojan način vrijeđajući građane ili narušavajući njihov mir, za osobe koje se na javnom mjestu tuku, svađaju, viču ili na drugi način remete javni red i mir te za osobe koje na javnom mjestu vrijeđaju ili omalovažavaju moralne osjećaje građana.

 

Ravnopravnost muškaraca i žena

U zapadnom civilizacijskom krugu, ali i u našem hrvatskom društvu, žene su povijesno smatrane slabijim spolom i imale su zadatak brinuti se za kućanstvo i djecu dok se muškarce smatralo jačim spolom i od njih se očekivalo da budu hranitelji i uzdržavatelji obitelji. Razvojem društva takav patrijarhalni stav se sve više mijenja te se razvija stav o ravnopravnosti muškaraca i žena. Hrvatska također ide ukorak s tima promjenama, a to je pokazala 2003. godine donošenjem Zakon o ravnopravnosti spolova čime je država pokazala da prepoznaje važnost ravnopravnog položaja muškaraca i žena.

Tim zakonom utvrđuju se opće osnove za zaštitu i promicanje ravnopravnosti spolova kao temeljne vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske te definira i uređuje način zaštite od diskriminacije na temelju spola i stvaranje jednakih mogućnosti za žene i muškarce. U zakonu se dodatno eksplicitno zabranjuje diskriminacija na temelju bračnog ili obiteljskog statusa i spolne orijentacije.

Svatko tko smatra da je bio žrtva povrede ravnopravnosti na temelju spola u bilo kojoj životnoj situaciji može se obratiti za pomoć pravobraniteljici za ravnopravnost spolova čiji ured se nalazi u Zagrebu, Preobraženska 4. Više informacija o radu ovog ureda može se naći na web stranici www.prs.hr, a preko obrasca na toj stranici može se podnijeti i on-line prijava.

 

Zabrana diskriminacije

Godine 2008. donesen je Zakon o suzbijanju diskriminacije kojim se osigurava pravna zaštita od različitih oblika diskriminacije. Tim Zakonom osigurava se zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.

Vidimo da je kroz ovaj Zakon prepoznat veliki broj osnova kroz koje se građanima omogućava zaštita od diskriminacije. Stvoren je kvalitetan zakonodavni okvir, no ostaje pitanje provođenja odredbi ovog Zakona u praksi.

Zakon o suzbijanju diskriminacije također definira uznemiravanje i spolno uznemiravanje.
Uznemiravanje je svako neželjeno ponašanje koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje; dok je spolno uznemiravanje svako verbalno, neverbalno ili fizičko neželjeno ponašanje spolne naravi koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobi, koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

Sukladno ciljevima Hollaback! pokreta, u ovom Zakonu možemo pronaći temelje za zaustavljanje uličnog uznemiravanja. Iako ulično uznemiravanje nije definirano kao takvo, u definiciji uznemiravanja možemo pronaći sličnosti sa uličnim uznemiravanjem te osjećajima koje žrtve iskazuju poslije takvih napada. Ulično uznemiravanje nerijetko ima i elemente spolnog uznemiravanja. Zakonom o suzbijanju diskriminacije propisane su kazne za fizičke i pravne osobe koje postupe suprotno odredbama Zakona.

Za suzbijanje diskriminacije nadležan je pučki pravobranitelj čiji ured se nalazi u Zagrebu na adresi Trg hrvatskih velikana 6, 10 000 Zagreb.

Kontakt telefoni:

+3851 4851 855

+3851 4851 853

Fax: +3851 6431 628

email: [email protected]

 

Odredbe Kaznenog zakona

Kazneni zakon predviđa novčane ili zatvorske kazne za neka ponašanja kojima se osobe teže ugroze ili povrijede. U nastavku su opisana neka kaznena djela koja mogu biti značajna za temu rodno uvjetovanog nasilja ili uličnog uznemiravanja.

Kazneni zakon propisuje kaznena djela uvrede, sramoćenja i klevete te za njih propisuje novčanu kaznu.

Ovaj Zakon također propisuje kazneno djelo spolnog uznemiravanja te ga definira kao svako verbalno, neverbalno ili fizičko neželjeno ponašanje spolne naravi koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobi, koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Za ovo kazneno djelo propisana je kazna zatvora.

Novim Kaznenim zakonom uvedeno je kazneno djelo nametljivog ponašanja koje se definira kao ponašanje koje osoba ustrajno i kroz dulje vrijeme prati ili uhodi drugu osobu ili s njom uspostavi ili nastoji uspostaviti neželjeni kontakt ili je na drugi način zastrašuje i time izaziva tjeskobu ili strah za njezinu sigurnost ili sigurnost njoj bliskih osoba kaznit će se kaznom zakona do jedne godine.

 

Svi slučajevi uličnog rodno uvjetovanog uznemiravanja povrjeđuju prava osobe, njenu ravnopravnost i dostojanstvo. Počinitelji takvih ponašanja uznemiravaju, vrijeđaju i diskriminiraju stoga nije prihvatljivo da oni svoja ponašanja smatraju pravom na izražavanje vlastitog mišljenja. Svatko ima pravo na izražavanje vlastitog mišljenja, ali dok time ne krši prava drugih ljudi. U slučajevima uličnog rodno uvjetovanog uznemiravanja, prava uznemiravane osobe su značajno narušena. Stoga takve slučajeve treba shvaćati kao neprihvatljivo ponašanje. Osoba koja je doživjela ulično rodno uvjetovano uznemiravanje često neće moći dobiti kaznenopravnu zaštitu, ali je ove oblike uznemiravanja ponekad moguće prekršajno sankcionirati. Kaznenopravna zaštita podrazumijeva zaštitu prava koja se ostvaruje postupkom pokrenutim pred sudom te sud izriče kaznu dok prekršajne sankcije mogu izreći i jedinice lokalne samouprave i druga tijela kako je to propisano zakonom. Moguće je očekivati da će počinitelj, ukoliko bude kažnjen za prekršaj dobiti novčanu kaznu, kaznu zatvora, mjere upozorenja (opomena i uvjetna osuda), zaštitne mjere te odgojne mjere.

Kada doživite bilo koju vrstu uličnog uznemiravanja, možete učiniti sljedeće:

Pri reagiranju na ulično uznemiravanje važno je da odaberete način za koji sami smatrate da je ispravan te koji je u skladu sa vašim osjećajima kao žrtve uznemiravanja.

 

Napisala: Marijana Filipović

 

Nema komentara
Fizički napad, Priče

Tamarina priča: Pokušaj silovanja

Lik me je pratio, ulazila sam u zgradu u kojoj živim (u Beogradu) i prišao mi je s leđa, gurnuo uz vrata i stavio prste dole. Nekako sam uspela da ga odgurnem i uđem u zgradu, pritom sam slomila ključ. Kada je video da ne može da uđe, da je zaključano počeo je da trči. Nazvala sam policiju. Tri muškarca su došla, onaj koji me je ispitivao me je pitao kako sam bila obučena i objasnio mi je da to NIJE pokušaj silovanja već bi to bilo da se on skinuo i mene kao žrtvu skinuo i već počeo nešto da radi. To je bilo u aprilu ove godine. I dalje imam traume kada se vraćam kući. Najviše nerazumevanja i diskriminacije sam doživela od feminističkih organizacija i samih “feministkinja”.

Čuvam ti leđa
18+

Nema komentara
Diranje, Priče, Vrijeđanje

Martinina priča

Gospodin koji je imao naočale i štap za slijepce (a nije bio slijep) stajao je na tramvajskoj stanici Kvaternikov trg. Štapom je dirao stražnjice nekoliko žena, koje su to ignorirale jer se pravio slijep. Nakon što je to 2-3 puta napravio jednoj gospođi shvatila je da nije slijep (smijao se) i verbalno ga je napala (u kontekstu “kako ga nije sram” i sl.), nakon čega je ušla u tramvaj u kojem su je ponovno “napali”, ovoga puta verbalno mladi dečki u tramvaju kojima je to bilo vrlo duhovito. Cijeli tramvaj se u dernjavi uključio u razgovor o tome je li gospodin “slijepac” vrlo duhoviti šaljivdžija ili seksualni napadač. Do zaključka nije došlo. Mladi dečki su i dalje veselog “slijepca” nastavili smatrati šaljivdžijom unatoč upućenom argumentu kako ga vjerojatno ne bi tako smatrali da se radi o njihovoj djevojci, sestri ili kćeri.

Čuvam ti leđa
10+

Nema komentara

Pogledajte arhivu


Powered by WordPress