I am a feminist!
Jako mi se sviđa ova slika odnosno stav koji se iskazuje = primijeti nejednakost u svom društvu, i izjasni se kao feministica! No što ako sve to primijećujemo i shvaćamo bit borbe za jednakost, ali se NE želimo izjasniti kao feministice?
Baš sam neki dan izašla sa svojim ženskim društvom i na povratku kući s jednom poznanicom ukratko ušla u razgovor o feminizmu. Ona ima jasne stavove o položaju žena u društvu i vrlo je samosvjesna. Tijekom večeri pričale smo ukratko o pritisku kojeg osjećamo a tiče se izgleda, koliko kila trebamo imati, kako se oblačiti, da se osjećamo deblje nego što jesmo, pričale smo i o nekim feminističkim knjigama… Ukratko cura za koju bi mnogi rekli da je feministkinja. No ona je na kraju večeri rekla da se nikad ne bi tako deklarirala, jer svaku kategorizaciju smatra preuskom i ne želi se uopće izjašnjavati na taj način.
Hm.
Ne želim dalje ulaziti u njezine razloge, jer se bojim da ću samo krivo prenijeti, a uostalom ova priča mi je poslužila da dođem do svojih razmišljanja i ovdje ukratko razložim zašto mislim da bi se baš trebali tako deklarirati. Ukratko rečeno, zašto u javnosti treba ‘izaći iz ormara’ i jasno i glasno reći “Ja sam feministica”.
Jako dobro razumijem potrebu da se ne kategoriziramo. Većinom vremena smo ionako u nekoj kategoriji, htjeli mi to ili ne, a s njom nužno gubimo dio svog identiteta. Kategorije su uvijek općenite i apstraktne i dolaze s hrpom iskrivljenih informacija odnosno predrasuda. Ja sam većinom, posebno u pubertetu, mrzila stavljati sebe u bilo koju kategoriju, pa čak i onu koju sam smatrala pozitivnom i kojoj sam možda htjela pripadati, to je bio moj adolescentski bunt.
Feminizam je uostalom vrlo zaj… kategorija. Mainstream javnost ne razumije feminizam i za njega veže puno negativnih stereotipa i predrasuda, od onih koji govore da danas više nije potreban do onog “dobrog starog stava” da su feministice brkate ružne žene koje pale grudnjake (ne mogu a da se ne nasmijem na to – nikad ga nisam mogla ozbiljno shvatiti, možda zato što ga sama nikad nisam čula, ali vjerujem da ženama koje su to osjetile na svojoj koži nije bilo toliko smiješno). Ako saznamo više o feminizmu, shvaćamo da postoji više feminizama, koji su ponekad i vrlo oštro međusobno suprotstavljeni, i u svakoj temi postoje različita stajališta. Što onda znači biti feministica? Ako se toliko razlikujemo, da li onda javnim istupanjem išta bitnog govorimo, pa je možda ipak bolje ostati po strani?
Vjerujem da ne bi trebali ostati po strani. Radi se o kategoriji koja ima izrazitu društvenu konotaciju – odnosno kojom izričemo svoj stav o tome kakvo društvo želimo. Kad ogolimo feminizme od svih nesuglasica koje se većinom tiču razmišljanja o porijeklu spolnih / rodnih razlika (zašto se muškarci i žene razlikuju i koliko se razlikuju) i načina kako postići ciljeve feminizma i njihovim prioritetima, a razmislimo samo o glavnom cilju feminizma – onda se svodi na to da feminizam nastoji ukloniti nejednakosti između žena i muškaraca – da žene imaju šansu ostvariti sve što i muškarci, i obrnuto, dakle da spol ili spolne uloge ne determiniraju naše šanse u ovom svijetu. Feminizam također kritizira postojeće norme i traži da gledamo na svijet kritičkim pogledom, iz drugačije (ženske) perspektive i time otkrivamo nejednakosti i mogućnosti za poboljšanje.
Pod pojmom feminist/-ica zauzimam se za takav cilj i kritičko promišljanje. Izbjegavanje ‘trpanja u kategoriju’ je razumljivo, ali ako ta kategorija označava cilj u kojeg vjerujem i želim da se ostvari, onda ja želim biti u toj kategoriji. Izjašnjavanje povlači za sobom opasnost od predrasuda i nerazumijevanja, ali i šansu da dobijemo priliku objasniti svoju poziciju, a više glasova znači još više šansi za razumijevanjem i promjenom. U neku ruku to je i zabavan i društveno koristan bunt. Zašto se ne bi svi našli i glasno i jasno rekli “I am a feminist”? Ajmo, što čekamo?!
Barbara
Priča: “…ljudi ne znaju jesam li “muško ili žensko”, pa pokušavaju ukazati moju ‘anomaliju’…”
Opisala sam općenito iskustvo koje mi se događa redovito, a to je da ljudi ne znaju jesam li “muško ili žensko”, pa ih to zna uznemiriti do te mjere da komentiraju, dobacuju i generalno pokušavaju ukazati na tu moju anomaliju. Ovaj tip agresiranja nekad je ograničen “samo” na zurenje, ali dok sam bila mlađa (15-25) redovito je uključivao i verbalno dobacivanje i komentiranje.
*U istraživanju koje provodi Hollaback (upitnik) pitali smo ispitanike/-ce da podijele s nama iskustvo uznemiravanja na javnim mjestima. Ovo je jedna od priča za koju smo dobili suglasnost da je možemo objaviti.
Nema komentara
Priča: “I uvijek se osjećam dosta jadno jer zbog takvih situacija prekidam neki svoj put”
Uglavnom se radi o ulici, sredstvu javnog prevoza i sl. kada muškarac srednjih godina dođe blizu mene i gleda i/ili uputi neki komentar na koji nakon moje rekacije da me ostavi na miru, krene s komentarom da je mala ljuta k’o leptir ili sl. a onda ga pošaljem na jedno mjesto, izađem iz tramvaja, odem u suprotnom smjeru ili sl.
I uvijek se osjećam dosta jadno jer zbog takvih situacija prekidam neki svoj put (ili izađem ranije na stanici ili odem okolnim putem tamo gdje idem) jer me izbace iz takta.
*U istraživanju koje provodi Hollaback (upitnik) pitali smo ispitanike/-ce da podijele s nama iskustvo uznemiravanja na javnim mjestima. Ovo je jedna od priča za koju smo dobili suglasnost da je možemo objaviti.
Nema komentaraReina priča:”… meni onaj sram kad moram dozvati vozača ili viknuti prolazniku nikad zapravo nije nestao – kao da ja radim nešto loše
Nekoliko puta u životu mi se desilo da na plaži ili u prirodi pričam s prijateljicom ili čak putujem u polu praznom autobusu i okrenem glavu i vidim muškarca kako masturbira sa strane, promatrajući mene ili nas. Kad odrasteš naučiš se nekako nositi s tim, mada meni onaj sram kad moram dozvati vozača ili viknuti prolazniku nikad zapravo nije nestao – kao da ja radim nešto loše.
Međutim kraj moje srednje škole se dešavalo, i vjerojatno još traje jer i tada je to bio naslijeđen problem, nešto što mi se gadi ne samo radi tog jednog pojedinca nego reakcije cijelog društva na njegovo ponašanje. Naime, u Splitu odmah ispod poznate Marjanske šetnice nalaze se dvije srednje škole. Kad god vrijeme dozvoli tjelesni odgoj se održava upravo na Marjanu. Ako pubertet nije dovoljno neugodan, trčanje na otvorenom dok sve tvoje neuspjehe i slabosti gledaju slučajni prolaznici će ga svakako učiniti takvim. Ali dobro, to je dio programa. Ono što svakako nije dio programa je muškarac koji se krije iza stabala i masturbira dok se mi rastežemo i trčimo. Upozoreni smo na njega kad izađemo van – eto da znate, i on je tamo, ne dajte da vas uznemiruje, ako vam priđe javite nam. Kao da to što radi nije dovoljno?
Kako će netko reagirati na njega je čisto stvar pojedinog profesora i mi smo imali profesore koji bi ga potjerali i profesore koji bi nam samo rekli da ga ignoriramo. I to tako ide dalje. Jedini koji na to reagiraju pravim bijesom su prolaznici koji imaju djecu i vjerujem da je bilo i poziva policiji ali ili se oni izmjenjuju ili mu nitko ništa ne može, jer svaka generacija prolazi kroz isto. Dok se to dešavalo ni ja, a vjerujem ni moje prijateljice, nismo puno razmišljale o tome, prihvatile smo to kao nešto normalno i tek kad ti se desi kad si sama u toj situaciji shvatiš kako to zapravo nije nebitno, kako on radi nešto loše, a svi samo slježu ramenima kao da se tu ništa ne može i mi se samo moramo naviknuti na to i ONDA će sve biti u redu.
Kako je bilo u petak… iz nase perspektive :-)
Prošli petak organizirale smo predstavljanje naše kampanje “Čuvam ti leđa“.
Zahvaljujemo se SVIMA koji su došli i aktivno sudjelovali u rapravama i “crtanju” (kreativne uratke možete vidjeti dolje) – svaki vaš doprinos i mišljenje nam je bitno – možda zvuči otrcano, ali istina je, vjerujemo da su ovakve rasprave dobrodošle i potrebne!
A za one koji nisu bili, ukratko prenosimo što smo radili (neka vam bude žao 
):
1) Nakon kratkog upoznavanja i rasprave o izrekama koje smo podijelile, pričale smo o tome kako je rodno uznemiravanje neprepoznat i neimenovan fenomen u Hrvatskoj – još uvijek tražimo najprikladniji i najrazumljiviji termin, i možete očekivati više od nas na ovu temu u sljedećim blogovima!
2) Predstavile smo preliminarne podatke našeg istraživanja (koje još uvijek traje, pozivamo vas da ispunite upitnik!) koji ukazuju na to kako je rodno uznemiravanje vrlo raširena pojava, sa znatnim posljedicama za žene:
70 – 90% žena doživjelo je neki od oblika verbalnog uznemiravanja (npr. seksistički komentari, psovke, vulgarne primjedbe i sl…), 56% žena doživjelo je neki oblik dodirivanja na seksualan način, a 33% je bilo fizički napadnuto. Na pitanje kako se osjećaju, 52% je izjavilo iživcirano, 43% – ljuto, 34% – uvrijeđeno, 34% – bespomoćno a 29% – uplašeno.
3) Predstavile smo kampanju “Čuvam ti leđa” – kojom nastojimo upozoriti na to da problem ne možemo riješiti samo uz dijeljenje iskustava osoba koje su doživjele uznemiravanje, već je potreban angažman svih nas: svih nas koji smo svjedoci uznemiravanja i možemo REAGIRATI.
Možemo reagirati na više načina:
- na licu mjesta, odnosno pomaganjem žrtvi čim primijetimo uznemiravanje (naše savjete o tome pročitajte ovdje);
- ono što smo vidjeli možemo opisati i podijeliti s drugima putem Hollabackovog obrasca: javite nam što ste primijetili i koji je vaš stav o tome (a ukoliko ste reagirali na licu mjesta, još bolje!!! – podijelit ćemo iskustva);
- možemo podržati osobu koja je doživjela uznemiravanje – ispod svake priče koja se objavi na našoj stranici nalazi se zeleni gumb “Čuvam ti leđa” – klikom na njega na simboličan dajete do znanja toj osobi da ste uz nju.
4) Na kraju smo u grupama osmišljavali kako grafički popratiti kampanju “Čuvam ti leđa” ili kako opisati problem rodnog uznemiravanja na javnim mjestima:
A za drugu perspektivu i neke druge detalje, pročitajte što o nama pišu novinarke s portala Libela i Vox Feminae:
http://www.voxfeminae.net/vjestice/vijestice-list/662-uznemirava-na-ulici
Priča – proljetno poslijepodne pokvareno uznemiravanjem…
Šetala sam s prijateljicom po Maksimiru. Prekrasno proljetno popodne, park prepun ljudi. U daljini vidimo grupicu mladića u trenirkama jednog “važnog” nogometnog kluba iz neposredne blizine kako trče stazom prema nama. Vjerojatno trening…. Stajemo u stranu staze kako bismo ih propustile. U trenutku kad nam dolaze u neposrednu blizinu počinju ispuštati čudne zvukove, fučkanje, roktanje, dobacivanje komentara na račun cura i sl. Iskreno, toliko sam se iznenadila i šokirala da nisam ni zapamtila sto su rekli i komentirali.U svakom slučaju nekulturno, primitivno i ponižavajuće ponašanje! Ljutnja prijateljice i mene bila je očita. Prva pomisao mi je bila – napisati na Hollaback, a druga…napisati mail klubu o kulturi ponašanja na javnim površinama…a onda razmišljam…jadna osoba koja tamo radi i vjerojatno jedina zna primiti mail, na kraju ce se sve slomiti na njemu/njoj. Ili na meni? Ipak su dječaci u plavom “buduće nade i uzdanice naroda u muci – savršenstvo bez mane”. Toliko o demokraciji i slobodi govora… ako odlučim pisati “njihovoj veličini” nogometnom klubu, obavezno saljem izvještaj i vama
P.S. sutra u šetnju nosim fotić…šaljem sliku ako ih ponovno sretnem!!!
Ulično uznemiravanje – posljedica, ne izvor problema
Koje od svojih iskustava uličnog uznemiravanja odabrati? Navest ću par primjera, da vidimo šta im je to svima zajedničko.
U srednjoj sam školi bila posebno privlačna slučajnim prolaznicima, koji su se osjećali slobodni dobaciti bilo kakav komentar. Poslije, malo starija, dok sam bila studentica, to se samo nastavilo. Radeći sezonu u trgovini u jednom turističkom gradiću, jedva punoljetna, vitka, sa plavim očima i dugom crnom kosom, (iako izgled nikako nije relevantan kad se radi o uličnom uznemiravanju, no nekad je dobar povod istome) bila sam doslovno izložena komentarima svih turista. Dakle, dobivala sam sasvim direktne pozive na piće (što je još i ok, recimo), dobivala sam sasvim direktne pozive u apartman dotičnih muškaraca i sl. Kad bi me došli pitati neke informacije poput toga gdje mogu naći taxi, usput bi pitali da li bi ja pošla s njima. Kad bi došli pitati informacije o mjestima na koje bi se moglo odlaziti navečer, nerjetko bi bila pozvana na ta ista mjesta. Ili bi čak odmah pitali gdje ja izlazim, i da li ću biti na tom i tom mjestu u to i to vrijeme.
Jedan od zanimljivijih slučajeva, bio je jedan stariji gospodin (da se lijepo izrazim), koji je bio na odmoru sam. Činio se kao jako pristojan čovjek u godinama. Dok bi šetao, zastao bi kod moje trgovine i pričao mi kako već dugi niz godina, otkad je još bio mladić, dolazi na odmor u ovaj isti gradić. Bilo mi je zanimljivo slušati te priče i znati kako je nekad taj isti grad izgledao te kako ga je on doživljavao. Pričao je talijanski, što mi je bilo dodatno zanimljivo jer volim taj jezik i volim kad ga imam priliku pričati. Uz to, on je bio (izgledao je) kao jedan pristojan stariji gospodin koji u tih par puta što sam ga srela nikad nije učinio nešto čudno. Međutim, jednu je večer eto iskoristio što nisam imala puno posla, prišao mi s leđa i nježno me pomazio po ramenu. Okrenula sam se, u šoku i samo ga blijedo pogledala. Pitao me da zajedno odemo u njegov hotel nakon što mi završi smjena. Naravno, odbila sam vrlo odlučno i odmaknula se korak dalje. Kad je osjetio odbojnost koju sam u tom trenutku osjećala prema njemu, pitao me da li onda možda imam prijateljicu koja bi se rado družila s malo starijim muškarcem. Rekla sam samo «ne» sa vrlo jasnim izrazom gađenja na licu. Dvije godine kasnije sam ga srela sa jednom gospođom njegovih godina. Čini se da ništa od njegovih pokušaja da dođe do «mladog mesa», kako sam i sama znala čuti da me se komentira iza leđa.
Između ostalih, izdvojit ću i još jedan slučaj. Čekala sam gradski autobus na stanici, kad mi je jedan muškarac u pedesetima prišao i upitao «da li je mladoj dami hladno?» Mladoj dami – on to pokušava čak biti gentleman, uh. Kakav loš način pokazivanja «poštovanja». Pretpostavljam da me htio i ugrijati… Kad sam ga samo izignorirala, doslovno mi se unio u facu i s dramatičnim naglaskom rekao «tako lijepa, a tako hladna». Osjećala sam se nesigurno, bio je mrak, i bila sam sama na stanici. Jedino što sam mogla, je da ga ignoriram i nadam se da će ubrzo otići i ostaviti me na miru. Na svu sreću, autobus je došao prije nego sam se mogla vidjeti da li će nastaviti, ili otići.
Jednom drugom prigodom, na autobusnom kolodvoru sam sjedila na klupi. Ispred mene je prolazio opet jedan od onih koji si previše dozvoljavaju. Upravo je tada otvarao cigarete, odmjerio me onim odvratnim pogledom kao da sam neka stvarčica i bacio na mene foliju koju je skinuo s kutije cigareta, i onaj papir s unutrašnje strane koji se također skida. Upravo ovaj primjer govori puno toga, u ovom primjeru nalaze se svi oni problemi puno veći od samog uličnog uznemiravanja – oni koji ga uzrokuju.
Svakoj od nas je ulično uznemiravanje – uznemirujuće. No ono o čemu treba razmislit je, zašto? Zašto to djeluje toliko uznemirujuće? Zašto jednostavno ne možemo omahnuti rukom i reći «ah, takvih budala ima na svakom koraku»? Jer činjenica je da ih ima na svakom koraku. Zbog čega se oni osjećaju toliko slobodni da nam se uopće obraćaju, a posebice na taj, često vulgaran način?
Ulično nas, i bilo koje drugo uznemiravanje, čini da se osjećamo manje vrijednima. Sve smo ili većina nas doživjele da nas neki nepoznati tip na ulici nazove «mala». To je jedan od najčešćih naziva kojim nas oslovljavaju. Mala. Čemu, i šta se to krije iza nadimka «mala»? To je samo jedan od mnogih primjera gdje postaje očito da nas se zaista i u doslovnom smislu te riječi doživljava malima. Mi smo male. Ako smo male, mi smo kao žene niža bića, manja i još manja. Zašto se onda ne osjećam manje vrijednom od onog kojem je toliko dosadno u životu da mi ide dovikivati preko ceste? Jer naravno, mi nismo male. Nismo ni manje. Mi smo barem jednake. Jednake općenito. Sigurno smo više od onih koji nas omalovažavaju. Jer oni da bi bili jednaki nama, prvo što trebaju je prestati omalovažavati i vrijeđati. Tek onda možemo pričati.
U cijeloj toj priči uznemiravanje nije najveći problem. Problem je način na koje nas se doživljava. Ako smo se lijepo obukle, napravile smo to da privučemo pažnju nekog muškarca. Ako smo oskudno odjevene, napravile smo to radi dodira nekog muškarca. Ako smo rekle ovo ili ono, rekle smo to da dobijemo pažnju ili odobravanje nekog muškarca. Očito se smatra da mi ni nemamo pametnijeg posla, nego raditi sve zbog nekog muškarca. Na taj način oni, iz nekog razloga, osjete moć iz koje onda proizlazi to suptilno ili sasvim očito omalovažavanje. Na taj nas način doživljavaju podređenima. A jednom kad smo podređene, nismo više važne, postajemo objektom. Onaj koji je na mene bacio papir sa cigareta je očito zaista umjesto osobe vidio objekt kad me je čak zamijenio sa kantom za smeće. Žena ili kanta za smeće, sve je to isto. Sve smo mi nebitne nasprem njihovih potreba. Tako razmišljaju, zbog toga svaki dan doživljavamo uznemiravanje, zato smo svaki dan «male», «mlado meso», «mlade dame», «srca», «drage», zato smo svaki dan «drolje», «kurve», «glupače»… Zbog toga možemo i jedno veliko hvala uputiti medijima. Koliko god oni «slobodni» bili (a i to je sve više upitno), ništa nas jače ne predstavlja objektima nego što to čine mediji. Oni to rade uspješno već desetljećima, sustavno nas omalovažavajući kroz razne reklame, članke, fotografije. Svaki dan nam svojim stranicama novina i scenama sa ekrana televizije ispiru mozak, sustavno, iz dana u dan, i prate nas kroz odrastanje. No preduboka je to tema da bi sada ulazila u nju. Nekom drugom prilikom. Na tu se temu treba posebno fokusirati, a ne ubaciti je u neki drugi kontektst. Ona zaslužuje puno veći prostor, svoj prostor.
Dakle, šta je svim ovim opisanim ili samo spomenutim načinima uličnog uznemiravanja jednako? Jednako im je nepoštovanje prema nama kao pripadnicama ženskog spola, jednak je način na koji nas se gleda – kao objekte, male i nebitne stvari, jednak je taj odnos moći koji je konstantno u muškim rukama. Jednak im je stav da mi sve nismo ništa naspram njihovih potreba. Po njima, mi smo tu da ih zadovoljimo. Njihove… potrebe.
Jelena Čaušević
2 commentsPriča: “muškarci razmišljaju o meni poput neke hodajuće robe koju mogu ocjeniti i fučkati joj kao, dobra si, mala”
Par puta, prilikom vožnje biciklom, muškarci u kamionima ili nešto mlađi u automobilima trubili su za mnom. Ja sam to shvatila kao provokaciju. Nisam se osjećala ugroženom, ali uvrijeđenom da jer ne želim da ti nepoznati muškarci razmišljaju o meni poput neke hodajuće robe koju mogu ocjeniti i fučkati joj kao, dobra si, mala.
