Članak: “Slika silovatelja kao čudovišta podržava opasnu ideju da ljudi koji se čine “dragim” ili “časnim” ili “dobrim” ne mogu nikako biti silovatelji ili zlostavljači”

Prevedeno sa: http://feministing.com/2012/12/13/the-good-men-project-thinks-men-are-bad-easily-confused/

Ovo je prijevod članka s feministing.org i početak se referencira na razne blogove i njihove konflikte koji vam mogu biti zanimljivi, ali nisu nužni za shvatiti o čemu se radi dalje u članku.

 

Good men project (u prijevodu Projekt dobri muškarci – u nastavku GMP) vjeruje da su muškarci loši i zbunjeni

 

Aktivistkinja Alyssa Royse je na portalu Good men project (na kojeg, istina, nikad nisam obraćala puno pozornosti), napisala članak u kojem opravdava silovanje nesvjesne djevojke. Da barem ne moram pratiti tu zbrku. S jedne strane, mislim da trebamo prozivati ljude koji brane kulturu silovanja, a sebe nazivaju feministkinjama, ali s druge strane, već sam umorna od tog razgovora.

 

Nešto mi je uvijek smetalo u samom konceptu i imenu Good men project (GMP). Nedavno je Jaclyn Friedman napisala članak koji mi je pomogao shvatiti problem. Komentirajući Facebook status u kojem Royce zapravo priznaje da GMP glumataju ne bi li podigli promet na svojoj stranici, Jaclyn piše:

 

“Postoji nešto u GMP-ovim argumentima o silovanju o čemu se ne govori dovoljno: ti argumenti vrijeđaju muškarce. GMP promovira ideju da su brojni muškarci – većina muškaraca – silovatelji ili mogu u svakom trenu silovati. Bitno je objasniti da to nije samo uvredljivo, to je i netočno. Većina muškaraca nisu silovatelji.

Ali čak i ako to stavimo sa strane, ova retorika ne podiže baš vjeru u “dobre” muškarce, zar ne? Na kraju smo mi “strašne,” “radikalne” feministkinje te koje zapravo vjeruju u dobre muškarce.”

 

U redu, pomislila sam, GMP vjeruje da muškarci=silovatelji. To je opasno i pogrešno povezivanje roda i fizičkog čina, a definitivno nije put ka izgradnji pametnih politika koje bi bile uspješne u ovom svijetu, koji nije ni približno tako jednostavan. Ali problem s Good men project ide još dublje. Kako je Heather Corinna istaknula, GMP ne misli samo da su muškarci=silovatelji, oni misle da su muškarci=loši. Ili, zapravo, dobri, ako ih je Royse označila dobrima – a onda ostaju dobri i ako su nepokajnički silovatelji. Jer muškarcima je, navodno, nejasan koncept pristanka, što je opet posve uvredljivo i netočno, jer većina muškaraca nisu silovatelji i ne zbunjuje ih ideja pristanka. Ali GMP tvrdi da postoje dobri i loši muškarci i da i dobri muškarci ponekad siluju, jer je pristanak tako teško razumjeti. Što nas vodi natrag do klasičnog opravdavanja silovanja – nisam znao da se radi o silovanju jer pristanak je kompliciran! A stvarno nije. Zapravo, GMP ne vjeruje u loše i dobre muškarce, oni vjeruju u loše muškarce i one koji ne znaju razliku između da i ne. Koji grozan pogled na muškarce.

 

Neshvatljivo mi je. Ne bi li trebali prestati dijeliti ljude na dobre i loše sa nekih pet godina? Zar nas većina ne nauči da ljudi nisu likovi iz bajki prije nego se spojimo na internet? Ljudi su komplicirani – muškarac može biti pristojan u svim vašim druženjima i onda silovati nekog drugog. Jer tako stvarnost funkcionira.

 

Mislim da je ovakva pojednostavljena logika koju oni nude podloga za mnoge naše razgovore o silovanju. Podsjeća me na Juliana Assangea i optužbe za silovanje te kako je mu je Naomi Wolf skočila u obranu. Umjesto da shvate kompleksnost situacije – da je WikiLeaks vrijedan projekt, da vlade koriste optužbe silovanja kako bi uklonile Assangea zbog WikiLeaksa i da je silovanje svejedno loše i treba odgovarati za njega – Wolf i ostali su krenuli u poricanje. Treba zaštititi Assangea, jer ako je silovatelj onda je loš, a onda su rezultati WikiLeaksa potpuno narušeni jer ih je postigla loša osoba.

 

Jedna stvar je sigurna. Vizija svijeta u kojoj postoje “dobri” ljudi koji ne siluju (ili siluju jer ih je lako zbuniti) i “loših” zlih čudovišta, neće pomoći ukidanju silovanja. Grace ima odličan post na Are Women Human (Jesu li žene ljudi) o tome kako takvo pojednostavljeno razmišljanje perpetuira kulturu silovanja. Evo mali citat o stereotipu čudovišta:

 

“Slika silovatelja kao čudovišta podržava opasnu ideju da ljudi koji se čine “dragim” ili “časnim” ili “dobrim” ne mogu nikako biti silovatelji ili zlostavljači.”

 

Tako da kada “dobar” čovjek počini silovanje, on mora da je ili nevin ili je to bila “nezgoda.” Ova dječja logika iz bajki je opasna i nije put ka pokretu u kojem se muškarci bore protiv seksualnog nasilja. Općenito, razgovor koji je potreban mora biti puno istančaniji nego što trenutno jest. Iako je silovanje svakako rodni zločin, nije rodan do apsolutnog ekstrema, kako to neke feministkinje prikazuju. Razumijem taktiku, ali ona nam ne pomaže. Većina muškaraca nisu silovatelji; neke žene jesu silovateljice; neki ljudi koji nisu muškarci i žene imaju iskustva sa seksualnim nasiljem. I nitko nije samo “dobar” ili “loš,” iako ljudi svakako mogu činiti monstruozne stvari.

 

Rodni esencijalizam nam može pomoći da istaknemo problem silovanja kratkoročno, ali pogrešna logika nam čini štetu dugoročno. Činjenica je, ljudi su silovatelji. Ali Royse je tako posvećena paradigmi “dobrog” i “lošeg” da ako “dobra” osoba siluje, zaključuje se da je pristanak teško shvatiti, a ta osoba je “slučajni” silovatelj.

 

Ako želite, pročitajte Gracein duži post na ovu temu. Grace se vraća na osnovnu temu: činjenicu da ovaj razgovor skreće pažnju s ljudi do kojih mi je najviše stalo u ovoj situaciji – silovanih, i ne pridonosi stvaranju kulture pristanka.

Autor:

Nema odgovora

Komentari autora su u tamno sivoj boji za lakše prepoznavanje autora članka među komentarima

Pošaljite odgovor

Powered by WordPress