Umorna sam od vječno istih komentara i pitanja, podrugljivih pogleda, uvreda te neželjene pažnje i “uleta”

street-harrassment-for-KRM-BlogVolim svoje tijelo, volim Život, volim uživati u svojoj tjelesnosti na sve načine koje mi ovaj predivni Svijet pruža. Volim vježbati i meditirati vani na svježem zraku i suncu, volim se kupati gola u moru i volim osjećaj brzine, uzbuđenja i vjetra na mojem licu dok trčim po susjedstvu…jer volim biti zdrava i sretna. Volim slobodu nošenja što manje odjeće i osjećaj bure na svojoj koži, a kada se želim malo zagrijati, volim počastiti svoje tijelo masažom ili odlaskom u saunu…jer ja to zaslužujem. Ponekad volim i zaplesati ili skakutati od sreće pa makar bila i usred grada, te tako izraziti radost i slobodu bivanja u vlastitom tijelu…jer zašto ne bih voljela svoje tijelo dok je ovdje i uživala u svakom dragocjenom trenutku njegovog postojanja? Ipak, moram priznati da nerijetko sama sebe uhvatim kako se u određenoj mjeri susprežem od svih onih stvari koje me čine slobodnom i sretnom, iako me to uvijek rastužuje. Zašto to onda ipak činim?

Činim to jer sam već pomalo umorna. Umorna sam od vječno istih komentara i pitanja, podrugljivih pogleda, uvreda te neželjene pažnje i “uleta”. Umorna sam od, čini se, i dalje veoma uvriježene (nepisane) društvene pretpostavke koja glasi – budući da sam mlada i atraktivna žena, svaki put kada učinim nešto što imalo odudara od socijanih konvencija to, valjda, mora biti očajnički pokušaj privlačenja pozornosti i “zavođenja” svega oko sebe. No, prije svega, umorna sam od strahovanja za vlastitu sigurnost zbog onog što jesam – jer rijetko se govori o tome koliko život u ženskom tijelu (osobito ako je ono mlado, atraktivno i, nedajbože, po nečem neobično) zna biti iscrpljujuć i prožet neugodnostima. Ipak, ima nešto što je, barem meni, možda još i gore od svake proživljene neugodnosti – a to je svaki trenutak koji sam, kao žena, provela u strahu koji me primorao na neki način sputati, ograničiti ili “cenzurirati” vlastiti ponašanje kako bih, možda, smanjila vjerojatnost da ću se opet naći u nekoj neugodnoj situaciji. Tako se, umjesto da slobodno uživam u svemu što me čini sretnom, ponekad uhvatim kako se nećkam i susprežem jer me proganjaju pitanja poput “Da li ‘smijem’ hodati sama uokolo po noći u ovakvoj haljini?”, ili pak “Hoće li mi se opet uz ručnik ukazati pet bauštelaca ako odem meditirati na plažu?”. Zato ponekad maštam kako bi bilo lijepo na koji dan “posuditi” tijelo sredovječnog muškarca, čisto da si malo rasteretim mozak od takvih briga te da si priuštim da mogu raditi ono što želim s puno više lakoće. Ah, kako bi bilo lijepo: – slobodno vježbati vani bez da me itko uznemirava u mom vlastitom vrtu – ići u jogging odjeven(a) onako kako ja želim (možda samo u uskim biciklističkim hlačicama, hmmmm!), bez trubljenja, zaustavljanja automobila i raznoraznih dobacivanja dok sam u trku – sam(a) sjesti u kafić i uživati u pogledu/knjizi/surfanju internetom u potpunom miru, bez komentara i “ponuda” za društvom – opuštati se u sauni bez jezivih uleta (ili još gore…) – bezbrižno hodati gradom bez majice kada mi je vruće…ili samo jednostavno hodati gradom bez komentara i ružnih pogleda, točka! ili, najjednostavnije rečeno – jednostavno živjeti kako želim bez da se svatko osjeti pozvanim prići mi i počastiti me kojekakvim komentarima…jer,ipak, malo je takvih koji bi se usudili zaustaviti nabildanog sredovječnog muškarca na cesti kako bi mu komentirali tijelo, ponašanje ili outfit, zar ne? Tužno je kako bismo svi, na papiru, trebali imati jednaka prava bez obzira na spol, dob, boju kože, kulturu i raznorazne osobne preferencije i karakteristike, dok u praksi pak svjedočimo postojanju hijerarhije moći unutar koje su, orvelijanski rečeno, neki pojedinci ipak mnogo jednakiji od drugih te automatski pridobivaju više poštovanja, privilegija te humaniji tretman samo zato što su blagoslovljeni određenim (društveno privilegiranijim) fizičkim značajkama. A još je tužnije kada, umjesto da propitujemo utemeljenost takvih socijalnih odnosa, jednostavno se pomirimo s njima i pokunjeno prihvatimo svoj podređeni položaj. Zbog toga ne dozvoljavam vlastitim strahovima da u konačnici odnesu pobjedu te me spriječe u življenju sretnog i slobodnog života… Jer upravo vlastitim ponašanjem možemo najbolje postaviti primjer i pomoći da stvari krenu barem malo na bolje. Zato mislim da jedna od najrevolucionarnijih stvari koje danas možemo učiniti jest – voljeti sebe, svoje tijelo i svoj život, te ne dozvoliti ikome da nas u tome spriječi. Možda nas sa svih strana uvjeravaju da ne možemo biti sretni jer je situacija takva-i-takva (sranje, naravno), da ne možemo biti sretni bez toga-i-toga (novca za površne i prolazne užitke) te da ne smijemo voljeti sebe jer smo manjkavi u milijun pogleda (predebeli, nedovoljno zanimljivi, glupi, ružni i beznačajni)…no ja kažem da netko uvijek mora početi prvi.

Silvia Vidović

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *