Aktivizam: Čemu sve to?




Mitovi o aktivizmu

 

Objašnjavajući jednu večer u društvu što je Hollaback i zašto sam toliko luda  da svoje slobodno vrijeme trošim na to (a očito je trošenje slobodnog vremena na neku čudnu žensku temu sasvim solidna definicija ludila :-)) potaklo me da razmislim što nas sve spriječava da se aktiviramo oko stvari do kojih nam je stalo.

Mogu postojati brojni razlozi, a ja ću navesti neke od njih koji mi se čine najrašireniji. Umjesto razlozi nazvat ću ih „Mitovi o aktivizmu“ jer mi se čini da su, isto kao i mitovi, vrlo rašireni, radi se o polu -istini /  fikciji (lako se mogu pobiti!), te tvore jedan pogled na aktivizam koji spriječava da se ostvare i prepoznaju inicijative… Dobrodošli ste da pobijete ove razloge, što se prije pretvore u (zaboravljene) mitove to bolje!

 

Mit #1   „Jedino ukoliko imamo sve informacije možemo nešto pametno reći o nekoj temi.

„Previše ljudi olako donosi zaključke, ne želim biti jedan/a od njih.“

„Volio/ljela bih pomoći, ali ne znam ništa o tome, za to postoje stručnjaci.“

Mit #2   „To se mene ne tiče. Neka se bore oni kojih se to tiče“

Mit #3   „Tako i tako neću reći ništa novog – sve se to već zna pa čemu još i moja priča.“

Mit #4   „Ne vjerujem da ću išta promijeniti. Čemu onda trud?“

Mit #5   „Ne možete ništa promijeniti, za pravu promjenu treba kritična masa ljudi. Kako to uopće mislite putem nekog bloga, izađite na ulice!“


S nekima od navedenih razloga se osobno mogu identificirati, no s vremenom sam došla do svoje definicije aktivizma, radi koje i ulažem svoje slobodno vrijeme u „nešto ovako čudno“.

Aktivizam po meni ne mora nužno biti demonstracija, vikanje, okupljanje velikog  broja ljudi koji se bune protiv nečega ili nekoga. To može biti i vrlo tiha, mala akcija, mali korak kojeg poduzimamo kako bi ukazali na ono što nas smeta i radimo na tome da se to promijeni.  U tom smislu, Hollaback je aktivizam, jer kroz objavu priča i iskustva rodno uvjetovanog nasilja:

– shvaća se da se ne radi o izoliranim, pojedinačnim slučajevima;

– ne daje se mogućnost trivijaliziranja iskustva (imamo mogućnost pročitati kako se uznemiravana / napadnuta osoba osjećala u tom trenutku, i nemamo pravo reći ‘pa nije to ništa strašno’);

– sama objava priče može puno značiti onoj/onome tko piše priču.

Istovremeno putem postova i komentara o  ženskim i LGBTIQ pravima, muško – ženskim odnosima, sigurnosti u javnom prostoru itd. nudimo drugačiju perspektivu i dajemo mogućnost svima da se izraze.

A sve po principu – ako makar jedna priča, post ili komentar sadrži makar jednu misao koja se makar jednoj osobi svidi i potakne na mini akciju to već znači jako puno – i aktivizam je na djelu!  A da biste to postigli ne morate biti stručnjak ili žrtva uznemiravanja / nasilja, vjerujete da je što više glasova i priča bolje, i najbitnije – vjerujete da se trud isplati.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *