Članak: Zašto okrivljavanje žrtava treba prestati (1.dio)

Nedavni slučaj u kojem su dvojica braće optuženi za silovanje 22-godišnje djevojke ponovno nas je suočio s činjenicom kako je u našem društvu prisutna ideja da su žene žrtve same krive za silovanje, i kako ih sustav, mediji i okolina dodatno viktimiziraju neprimjerenim reakcijama na nasilje koje su proživjele. Tako se u članku Slobodne Dalmacije (http://www.slobodnadalmacija.hr/Crna-kronika/tabid/70/articleType/ArticleView/articleId/217253/Default.aspx) daje prostor uzornosti mladića (karijera jednog od mladića „bi mogla biti prekinuta ako se njemu i njegovu bratu dokaže krivnja za teško kazneno djelo silovanja“) i osobama bliskih optuženim mladićima koji objašnjavaju zašto oni to nisu mogli učiniti (“Ne vjerujem u iskaz te djevojke, jer znam da su Zlatko i Igor vrlo popularni u ženskom društvu…”), ali ne vidimo da su se potrudili naći osobe koje bi govorile u ime žrtve ili komentirali što znači trauma silovanja. Kako smo napomenule na Facebook stranici  neki dan, „rečenica “Ne vjerujem u iskaz te djevojke, jer znam da su Zlatko i Igor vrlo popularni u ženskom društvu…”,  nije argument, niti može biti argument kojim se odobrava silovanje. Silovanje nema veze sa seksom, već sa nasiljem.“

 

Potaknute reakcijama medija i okoline u kojima se žrtva dodatno omalovažava i okrivljuje te negira štetnost i opasnost seksualnog nasilja, prenosimo članak u kojem su prikupljena mišljenja nekih od vodećih pisaca, aktivista i preživjelih žrtava na okrivljavanja žrtve.

Članak ćemo objaviti na našim web-stranicama u nastavcima kroz sljedećih par dana:

 

8 razloga zašto okrivljavanje žrtava treba prestati: mišljenja pisaca, aktivista i preživjelih žrtava

Barem jednom dnevno netko naiđe na ove web stranice (http://www.womenundersiegeproject.org/)  googlajući „jesu li žrtve silovanja same krive?“. Nadam se da glavna poruka ovih stranica pruža utjehu posjetiteljima i posjetiteljicama – a to je da žrtve silovanja nikada, ali baš nikada nisu krive. Nažalost, na internetu će  pronaći i informacije o tome kako se žrtve silovanja svugdje u svijetu krive za taj čin nasilja.

Od Meksika do Sudana, žene koje su preživjele brutalno seksualno nasilje protjerane su iz svojih domova, muževi se razvode od njih ili ih ubijaju. Muškarci kažnjavaju žene koje su bile silovane, kao što vidimo iz ovog primjera u Burmi: Prostitutko! Ako se želiš prodavati, sagradit ćemo ti malu kolibu u džungli. Rekao je jedan muškarac svojoj supruzi nakon što ju je silovao vojnik. Tamo možeš prodavati seksualne usluge. Vlastita djeca su joj rekla: Kurvo, ti nisi naša majka, nemoj nam više dolaziti u posjetu.

U SADu smo svjedočili neukim i neempatičnim izjavama političara i službenika poput one kad je sudac predbacio ženi koja je bila žrtva seksualnog napada u kafiću u Arizoni: da ti nisi bila tamo te noći, ništa od navedenog ti se ne bi dogodilo.

Ne bi ti se dogodilo, da ti nisi bila tamo.  Same izjave su bezobzirne, nesnošljive, traže žrtvenog jarca i prebacuju krivnju i odgovornost na žrtvu.

Učinak ovih riječi je jasno vidljiv. Svjedočimo samoubojstvima žena u Syrii, te globalno njihovim životima pod teretom ubojstava iz časti. Prema članku objavljenom u Journal of the American Medical Association 2011. godine, 35% žena obuhvaćenih u uzorak istraživanja u Australiji je pokušalo počiniti samoubojstvo nakon rodno uvjetovanog nasilja.

Žene doslovno umiru od osjećaja krivnje.

Razmatrajući sve navedeno, prošli tjedan smo održali chat na Twitteru o krivljenju žrtava s hashtagom #RapeIsRape. Upitala sam Gloriu Steinem, osnivačicu ovog projekta, je li zainteresirana prodiskutirati o temi s našim sljedbenicima na Twiteru. U nastavku prenosimo njezino mišljenje, a ono me je inspiriralo da potražim još mišljenja vodećih pisaca, aktivista i preživjelih žrtava. Ovo su njihove riječi:

 

Invazija i obezvrjeđivanje: dvostruki utjecaj okrivljavanja žrtava

Gloria Steinem

gloria

Okrivljavanje žrtava (victim blaming) nije karakteristično samo za žensku populaciju. Zločini protiv čovječanstva također su prebacivani na žrtvu. Kolonizacija i krađa cijelih kontinenata događala se i legitimirala pod izgovorom fenološke znanosti koja je objasnila da su starosjedioci tih kontinenata divljaci. Pročitajte Exterminate All the Brutes briljantnu knjigu Svena Lindquista o konstrukciji rasizma koji je poslužio kako bi se opravdalo preuzimanje tuđe zemlje. U ovoj  knjizi na porobljene Afrikance gledalo se kao na djecu koja se ne mogu brinuti za sebe. Smatralo se da su klasa i sklonost kriminalu nasljedne, a za siromaštvo možemo i dalje kriviti siromašne.

No okrivljavanje žena može imati dvostruki utjecaj: vrši se seksualna invazija na žensko tijelo, a  nakon toga se to isto tijelo obezvređuje kao uništeno i okaljano, samo zato jer su ženska tijela sredstva za reprodukciju u vlasništvu muškarca kako bi taj isti muškarac mogao kasnije imati i posjedovati djecu. Žene su vjerojatno posljednji slučaj u svijetu okrivljavanja žrtava (victim blaming). Časti muškaraca, obitelji i kultura počivaju na ženskim tijelima.

Ženska prava su ljudska prava, a krivnja se mora prabaciti sa žena koje trpe seksualno nasilje na muškarce koji ga prouzrokuju, teret se mora prebaciti sa silovane žene na silovatelja, sa zlostavljanje žene na nasilnika, sa seksualno zlostavljanog djeteta na odraslog seksualnog zlostavljača.

U ovom trenutku žrtve su vjerojatno kažnjavane češće nego počinitelji, muškarci također  napadaju žene kako bi kažnjavali druge muškarce, a žene žrtve su općenito često više kažnjavane od muškaraca počinitelja.

Prevele i prilagodile: Ines Virag i Barbara Perasović

Izvor: Eight reasons why victim blaming needs to stop: writers, activists and survivors speak out.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *