Članak:

Naš osvrt na priču „Put kući

I sve druge priče koje smo dobili…

 

Osjećaj sigurnosti osnovno je što svi želimo i imamo pravo osjećati, no na ulicama on kao da iščezne, a dominira „moć“ i agresija. Priča koja nam je stigla iz Varaždina nam još jednom pokazuje kako osoba često ni ne treba izgledom ili ponašanjem odudarati od nametnutih nam normi da bi se pronašla u poziciji žrtve uličnog nasilja. Nasilnikova potreba za ispoljavanjem agresije ne traži opravdanje, jer kad govorimo o nasilju, govorimo o moći kao njegovom centralnom pojmu koji se ne može realizirati i poprimiti svoj oblik bez postojanja neravnopravnog odnosa. Zato nasilnici trebaju žrtvu pomoću koje će njihova moć dobiti značenje.

S obzirom da se nasilje tako često dešava, nije potrebno niti malo bolje otvoriti oči da bi ga primijetili, a time nam je i upućena vrlo jasna poruka – ovo društvo tolerira nasilje. Tolerira sve vrste nasilja.

Ovaj slučaj ne možemo ni staviti u „isti koš“ s rodno uvjetovanim nasiljem kojim se Hollaback bavi. Međutim, slučajevi nasilja na javnim mjestima, bez obzira na vrstu/podjelu, odraz su nasilničke kulture kojoj i prečesto svjedočimo. Fizičko nasilje nastaje radi nasilnikovih potreba za dominacijom koji su za svoju žrtvu pronašli prvog prolaznika koji je naišao. Priča koja nas je potakla na ovaj osvrt počinje s rečenicom „Bio je dan kao svaki drugi“ – Prolazeći ulicom kojom prolazite gotovo svaki dan;  ništa ne mora biti drukčije nego inače – ali ovaj put možete biti pretučeni.

Ne želimo da se ovaj naš tekst čita kao poziv na paniku. Ne želimo suditi o tome koliko često se nasilje događa ili da li se događa češće/više i sl. Ali želimo da se ovaj tekst čita kao poziv na akciju:

  • Za one koji/-e su doživjeli nasilje,  povlačenje u sebe nije dobra opcija. Progovarajući o svom iskustvu žrtve vraćaju kontrolu – moć i dostojanstvo – koje im je uzeto u trenutku napada. Hollaback je mjesto gdje osobe koje su pretrpjele nasilje na javnim mjestima ipak mogu podijeliti svoju priču, povezati se s ostalima koji imaju slična iskustva, bolje se osjećati i na koncu svojom pričom doprinijeti podizanju svijestu o toj inače tako zanemarenoj problematici.
  • Za one koji/-e nisu doživjeli nasilje, šutnja, prešutno odobravanje („zaslužio je“), okretanje glave, nerazumijevanje i izbjegavanje suočavanja („to se događa drugima, ali ne meni, ne u mom kvartu“) doprinosi toleranciji nasilja.

Nasilnici jedva da trpe i najmanji oblik kazne, a žrtve se nemaju kome obratiti,  strah od napada postaje veći a povjerenje u druge manje.

Kao i većina drugih, tako i ovaj slučaj neće biti prijavljen policiji. Osoba koja nam je poslala priču napisala je kako i ne pomišlja na to da slučaj prijavi iz straha da će biti ismijana od strane policije. Ismijana od strane policije. Svi uviđamo paradoks ove rečenice. A ipak, svi znamo da je to zapravo najvjerojatniji mogući ishod.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *