Danijelina priča: Je li to uznemiravanje? Nije bilo zastrašujueće, ali me jako razljutilo

Hodala sam neki dan centrom grada, i kad sam prolazila pored jednog kafića, jedan muškarac mi je dobacio „Evo, gospodični sigurno treba kompas. Ona ne zna gdje je sjever, jel da?“ Bio je u društvu s još jednim „gospodinom“, i izgledalo je kao da je njihovo obraćanje meni dio njihovog razgovora, a ja sam im baš dobro došla za neku njihovu, internu šalu. Nije izgledalo niti da očekuju bilo kakav odgovor od mene.
Je li to uznemiravanje? Nije bilo zastrašujuće niti nelagodno, prema tome možda pretjerujem ako želim da se moja priča ovdje zabilježi.
Ali, u tom trenutku, koliko god da je kratko trajalo, jako sam se razljutila. Otkud im pravo da mi se obrate, zar su očekivali da ću im se blagonaklono nasmiješiti, da će mi se svidjeti što mi se obraćaju s tako „smiješnom“ primjedbom? Zar nemam pravo hodati gradom bez da me netko prekida bez opravdanog razloga? Očito nemam pravo na to, već umjesto toga moram slušati seksističke primjedbe na svoj račun (vjerojatno su baš razglabali o tome kako se žene ne snalaze u prostoru!).