I am a feminist!

Jako mi se sviđa ova slika odnosno stav koji se iskazuje  =   primijeti nejednakost u svom društvu, i izjasni se kao feministica! No što ako sve to primijećujemo i shvaćamo bit borbe za jednakost, ali se NE želimo izjasniti kao feministice?

Baš sam neki dan izašla sa svojim ženskim društvom i na povratku kući s jednom poznanicom ukratko ušla u razgovor o feminizmu. Ona ima jasne stavove o položaju žena u društvu i vrlo je samosvjesna. Tijekom večeri pričale smo ukratko o pritisku kojeg osjećamo a tiče se izgleda, koliko kila trebamo imati, kako se oblačiti, da se osjećamo deblje nego što jesmo, pričale smo i o nekim feminističkim knjigama… Ukratko cura za koju bi mnogi rekli da je feministkinja. No ona je na kraju večeri rekla da se nikad ne bi tako deklarirala, jer svaku kategorizaciju smatra preuskom i ne želi se uopće izjašnjavati na taj način.

 

Hm.

 

 

Ne želim dalje ulaziti u njezine razloge, jer se bojim da ću samo krivo prenijeti, a uostalom ova priča mi je poslužila da dođem do svojih razmišljanja i ovdje ukratko razložim zašto mislim da bi se baš trebali tako deklarirati. Ukratko rečeno, zašto u javnosti treba ‘izaći iz ormara’ i jasno i glasno reći “Ja sam feministica”.

Jako dobro razumijem potrebu da se ne kategoriziramo. Većinom vremena smo ionako u nekoj kategoriji, htjeli mi to ili ne, a s njom nužno gubimo dio svog identiteta. Kategorije su uvijek općenite i apstraktne i dolaze s hrpom iskrivljenih informacija odnosno predrasuda. Ja sam većinom, posebno u pubertetu, mrzila stavljati sebe u bilo koju kategoriju, pa čak i onu koju sam smatrala pozitivnom i kojoj sam možda htjela pripadati, to je bio moj adolescentski bunt.

Feminizam je uostalom vrlo zaj… kategorija. Mainstream javnost ne razumije feminizam i za njega veže puno negativnih stereotipa i predrasuda, od onih koji govore da danas više nije potreban do onog “dobrog starog stava” da su feministice brkate ružne žene koje pale grudnjake (ne mogu a da se ne nasmijem na to – nikad ga nisam mogla ozbiljno shvatiti, možda zato što ga sama nikad nisam čula, ali vjerujem da ženama koje su to osjetile na svojoj koži nije bilo toliko smiješno). Ako saznamo više o feminizmu, shvaćamo da postoji više feminizama, koji su ponekad i vrlo oštro međusobno suprotstavljeni, i u svakoj temi postoje različita stajališta. Što onda znači biti feministica? Ako se toliko razlikujemo, da li onda javnim istupanjem išta bitnog govorimo, pa je možda ipak bolje ostati po strani?

Vjerujem da ne bi trebali ostati po strani. Radi se o kategoriji koja ima izrazitu društvenu konotaciju – odnosno kojom izričemo svoj stav o tome kakvo društvo želimo. Kad ogolimo feminizme od svih nesuglasica koje se većinom tiču razmišljanja o porijeklu spolnih / rodnih razlika (zašto se muškarci i žene razlikuju i koliko se razlikuju) i načina kako postići ciljeve feminizma i njihovim prioritetima, a razmislimo samo o  glavnom cilju feminizma – onda se svodi na to da feminizam nastoji ukloniti nejednakosti između žena i muškaraca – da žene imaju šansu ostvariti sve što i  muškarci, i obrnuto, dakle da spol ili spolne uloge ne determiniraju naše šanse u ovom svijetu. Feminizam također kritizira postojeće norme i traži da gledamo na svijet kritičkim pogledom, iz drugačije (ženske) perspektive i time otkrivamo nejednakosti i mogućnosti za poboljšanje.

Pod pojmom feminist/-ica zauzimam se za takav cilj i kritičko promišljanje. Izbjegavanje ‘trpanja u kategoriju’ je razumljivo, ali ako ta kategorija označava cilj u kojeg vjerujem i želim da se ostvari, onda ja želim biti u toj kategoriji. Izjašnjavanje povlači za sobom opasnost od predrasuda i nerazumijevanja, ali i šansu da dobijemo priliku objasniti svoju poziciju, a više glasova znači  još više šansi za razumijevanjem i promjenom. U neku ruku to je i zabavan i društveno koristan bunt. Zašto se ne bi svi našli i glasno i jasno rekli “I am a feminist”? Ajmo, što čekamo?!

 

Barbara

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *