„Jebote, koja pička, e!“

Ovo mi je jedna od omiljenih izjava poštovanja. Skoro pa sam se emotivno vezala za nju. A kako i ne bi?? Za vrijeme svog odrastanja, postajanja ovakvom „pičkom“, čula sam ovu krasnu izjavu ni sama ne znam koliko puta! U svakom slučaju, previše.

Na ovu izjavu mogu biti uvrijeđena iz više razloga. Ako mi netko želi reći da me smatra zgodnom, to može napraviti na milijun normalnih i boljih načina od ovog. No ova izjava zapravo nema ni namjeru reći nekoj curi da je zgodna, ona joj zapravo samo govori da je dobra za pojebati. A ako svojom pojavom izazivam takve asocijacije, onda se zaista trebamo zapitati o položaju žena u ovom muškom društvu. Jer nas se konstantno svodi na objekt, a ponajviše na seksualni objekt. Tada više ne vrijedimo ništa, ne spadamo čak ni u kategoriju osobe, ljudskog bića. Da li se sad trebam ispričati društvu što sam se drznula poželjeti imati status osobe?

 

 

Kakvo je uopće ovo društvo u kojem je nešto ovakvo prihvatljivo i često? To je društvo u kojem je žena građanka drugog reda, ono drugo, ono marginalizirano. Najviše što ću se kao pripadnica ženskog spola približiti kategoriji osobe je tako što će me se nazvati pičkom, ali samo ako po društveno prihvatljivim normama spadam u one zgodne. Inače me, jel’, ne bi častili sa „pičkom“.

 

 

Wow, zaista sam zahvalna na tome! Zahvalna sam društvu koje je naučilo mnoge muškarce da imaju svojevrsnu moć nad ženama, da nam mogu slobodno u autobusu (ili bilo gdje drugdje) staviti ruku na koljeno, da nam se dijele komplimenti poput ovog s naslova, da nas se odmjerava s pogledom nepoštovanja.

Zahvalna sam društvu što me od malena uči da pazim kuda se krećem i s kim se družim, što je tako brižno da me non-stop upozorava da pazim kako se oblačim da se ne bi ne daj Bože šta desilo, da ne idem nikud bez suzavca u torbici (koju naravno uvijek nosim jer jednostavno ne mogu bez preparata za pudranje nosa).

Zahvalna sam društvu što generacijama prebacuje krivnju na žene ukoliko su pretrpjele seksualno nasilje (jer mi jednostavno ne razumijemo da se muškarcima teško kontrolirati). Pa hajde kad im je jadnima tako teško, da naučimo naše kćerke, i napomenemo da i one to znanje prenesu na svoje kćerke, da preuzmu odgovornost za uvrede koje su im upućene (sigurno su to nečim izazvale), za nasilje koje im se desi (mogle su njihove mame malo bolje pripaziti kakva će im kćerka izaći iz kuće, naučiti ih malo pristojnosti jer jednostavno ima stvari koje ne dolikuju jednoj pristojnoj djevojci).

Ne dolikuje joj da bude vani u ranim jutarnjim satima (u tom slučaju samo traži probleme), ne dolikuje joj da se samo tako prosipa sa svojim stavovima  i mišljenjima, ne dolikuje joj da psuje (nema ništa ružnije nego čuti curu da psuje!). Štošta toga ne dolikuje jednoj pristojnoj djevojci u ovako jednom finom patrijarhalnom društvu. Postoje jednostavno (za žene) neke norme ponašanja, i to je to. Nema tu neke više filozofije. A ako nas se i ne naziva pičkom, onda nam pokazuju poštovanje oslovljavajući nas s „gospođice“. Malo mi smeta ta umanjenica, ali tko mi je kriv što se nisam udala pa bi lijepo bila prava gospođa. Eto, kako često znaju i reći, današnje cure nisu ono što su nekad bile. Sad bi one da stvari budu i po njihovom! No dobro, uvijek se znalo da su žene pomalo šašave i nerazumne. Sva sreća pa se društvo nije puno promijenilo tokom godina.

Ah, gle mene zaista šašave, pa šta se ja bunim kad me komentiraju „Jebote, koja pička, e!“ , pored toliko cura baš sam ja bila primijećena! Uostalom, već su mi nekoliko puta bili rekli da sam rođena pod sretnom zvijezdom.

 

*Slika je preuzeta s http://www.psychologytoday.com/blog/science-small-talk/201204/sex-objects-in-world-turned-upside-down 

 

Jedan odgovor na "

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *