Jelenina priča: “…i ostala slična iskustva, mi uporno dokazuju da ja kao žena ne mogu slobodno pričati kad se nalazim na javnim mjestima…”

Prije par dana prolazila sam jednom od zagrebačkih ulica, pričala s mamom na mobitel.

Započele smo temu o običajima, mama je zagovarala očuvanje običaja ma kakvi oni bili. Moja reakcija na to je bila „Običaji su preširok pojam da bi mogla samo tako sve stavit pod isti krov. Da li onda smatraš ako je u nekom području ili nekoj kulturi običaj i sasvim normalno biti nasilan prema ženi, da to treba očuvati?!“. Dok je mama govorila nešto u smislu da nije o tome razmišljala na taj način, grupa muškaraca srednjih godina koji su sjedili na terasi kafića su se počeli derati na mene: jedan bi mi pokazao (još uvijek ne znam što točno), drugi bi me jebo, treći se čak bio digao sa stolice, ali nisam čula šta je rekao s obzirom da su govorili svi u isto vrijeme! Samo sam prošla pored njih praveći se da ih nisam niti doživjela jer da sam se upustila u raspravu (što često i radim) ne bih se začudila da bi završilo jako loše po mene jer su se očito osjetili „prozvanima“ na moju rečenicu, budući da su tako agresivno reagirali.

Ovo, i ostala slična iskustva, mi uporno dokazuju da ja kao žena ne mogu slobodno pričati kad se nalazim na javnim mjestima, da se ne mogu slobodno kretati, da ne mogu nikad potpuno isključiti osjećaj opreza i straha od verbalnog ili fizičkog napada ili samo neželjene primjedbe.

I zaista se iskreno nadam da nitko od spomenutih muškaraca nema partnericu.
[got_back]