Jesu li naše priče važne?

Osnovna aktivnost Hollabacka je sakupljanje priča, odnosno individualnih iskustava s uličnim uznemiravanjem. Sakupljanja osobnih iskustava vjerojatno proizlazi još od tzv. „consciousness raising“ grupa, odnosno grupa za podizanje svijesti, koje su se pokretale sedamdesetih godina prošlog stoljeća u jeku drugog vala feminizma.20111068_02__WOMEN_ART_REVO__PanoramaDokumente__VorDoku_Presse_ Žene su se nalazile u manjim grupama i govorile o osobnim temama poput djece, karijere, veza, nasilja… Ili bi svaka odgovarala na neka pitanja kao npr. Bi li željela imati radije dečka ili curicu?. Dijeleći osobna, pojedinačna iskustva shvatile su da imaju zajedničke strahove i bolna iskustva te time definirale ključne probleme žena, a samim time i ključne teme feminizma. Naravno da nisu svi impulsi drugog vala feminizma kretali samo iz tog smjera i vjerojatno je bilo mnogo različitih modela funkcioniranja takvih grupa, no osobne priče su bile i ostaju važan alat prilikom podizanja svijesti o problemima neke grupe – pogotovo ako se radi o marginaliziranim skupinama poput žena.

 

Pa, na koji način funkcioniraju priče o uličnom uznemiravanju?

Na ovom mjestu ću citirati feminističku pravnicu Robin West jer kratko i jasno sažima razne načine zanemarivanja ženskog iskustva. West piše kako se „bolna iskustva koje doživljavaju žene često zanemaruju kao trivijalna (kao što je uznemiravanje na radnom ili javnom mjestu); kao dobivena s pristankom (seksualno uznemiravanje na poslu); duhovita (nenasilno silovanje u braku); nesvjesno željena ili izazvana od strane žrtve (incest između oca i kćerke); prirodna i biološka, dakle neizbježna (porod); sporadična, konceptualno slična kao i rodno neutralna bol (silovanje koje se gleda isključivo u kontekstu nasilja); zaslužena ili privatne prirode (obiteljsko nasilje); nepostojeća (pornografija) ili neshvatljiva (neugodan seksualni odnos s pristankom)…“.catcalling S obzirom na to da su povijest pisali muškarci, jasno je da je žensko iskustvo bilo zanemarivano. Međutim, pričama mijenjamo smjer i dajemo glas onima koji doživljavaju ta bolna iskustva. U gotovo svim pričama koje smo sakupile osobe imaju potrebu reći kako se su osjećale nakon što su doživjele uznemiravanje, a vjerujem da to znači kako im je važno reći da – ako se njih pita – njihovo iskustvo nije trivijalno niti zanemarivo. Često i žene vjeruju u prevladavajući narativ i smatraju kako je njihovo iskustvo trivijalno, ali čitanjem i dijeljenjem priča mogu promijeniti svoj stav: Jill Dimmond i sur. su radili dubinske intervjue sa ženama koje su poslale svoju priču na Hollaback u SAD-u, te ih je zanimalo zašto su odlučile poslati priču, kako su se osjećale nakon toga i da li to smatraju dijelom aktivizma. Sudionice su rekle kako su se nakon dijeljenja i čitanja priča osjećale manje odgovornima za to što im se dogodilo i shvatile su kako iskustva uznemiravanja nisu trivijalna.

 

Čitanje priča može promijeniti perspektivu onih koji ne doživljavaju uznemiravanje. Ako osobe ne doživljavaju uznemiravanje (velikom većinom muškarci), za očekivati je da će ga tumačiti na drugačiji način. Možda ga ne mogu razumjeti, jer je teško uživjeti se u nešto što nije dio našeg života. Možda ga ne žele razumjeti, jer je žensko iskustvo ionako manje važno, i „one su uvijek u PMS-u/nadrkane/previše emocionalne“.invisible to men Čak i kada se trude razumjeti, to može biti vrlo teško. Na primjer, ako smo odgojeni da budemo snažni i glasni, onda ne možemo razumjeti zašto se neke žene, kada ih netko zašlata u tramvaju, uznemire i zaplaču nakon izlaska iz tramvaja umjesto da jednostavno „ošamare tipa“. Velik broj istraživanja je utvrdilo razlike u interpretaciji rodnog uznemiravanja između žena i muškaraca – jednostavno, muškarci u puno manjoj mjeri primjećuju i imenuju uznemirujuća ponašanja kao, hm, pa kao uznemiravanje.

Nisam naivna pa tvrdim da će svi muškarci, nakon što pročitaju priče na našim stranicama, odmah razumjeti o čemu je riječ i prestati s uznemiravanjem. Postoji cijeli niz (obrambenih) mehanizama kojima se te priče mogu diskreditirati (npr. „to su neke čudne žene – feministice“ :-)). Međutim, pričama smo uzele stvar u svoje ruke i barem započele s našom interpretacijom. Kada bi pokušali naći neke poveznice među pričama, vjerujem da bi primijetile puno zajedničkih elemenata. Kao što sam već navela, osobe imaju potrebu reći kako su se osjećale te često opisuju i vrlo ozbiljne i dalekosežne posljedice. Često navode kako je incident kojeg opisuju samo jedan u nizu incidenata koji im se dogodio tijekom života, što govori o sveobuhvatnosti pojave. U SAD-u se kroz priče potvrđuje da su žene koje su dio i drugih tradicionalno marginaliziranih grupa, na primjer crnkinje ili azijatkinje, češće na meti uznemiravatelja. Ranije navedeni dubinski intervjui pokazuju kako dijeljenje priča pomaže u razumijevanju vlastitog iskustva u širem kontekstu. Sudionice su shvatile kako se radi o društvenom problemu, a ne izoliranim slučajevima, te su povezale incidente uznemiravanja s drugim temama poput prava na slobodu kretanja u javnom prostoru i položaja žena u društvu. Tako je jedna sudionica istraživanja izjavila:WechalkwalkVB31

 

Prije nego što sam počela čitati priče i poslala svoje, prihvatila sam uznemiravanje kao dio mog života. Nikada o tome nisam razmišljala kao o ozbiljnom problemu. Ali sada svakako smatram da odražava kako društvo percipira žene

 

Kada opišemo, povežemo i kontekstualiziramo određena ponašanja, onda ih imenujemo. Jedna od pokretačica Hollabacka u Kanadi tako je izjavila „Nisam znala da to što doživljavam ima svoj naziv“ (link). Prije nego što sam s prijateljicama pokrenula Hollaback, nisam koristila riječ „uznemiravanje“. Ili bih opisala konkretan incident, ili bih šutjela o tome, i još dugo nakon pokretanja nisam bila sigurna je li prijevod s engleskog (harassment) dobar. Ne zato što ne znam engleski, već zato što se o ovom fenomenu vrlo malo pričalo i samim time mi je ime fenomena zvučalo čudno. A kada imamo ime, imamo i mogućnost djelovanja, ime jasno definira cilj borbe.

 

Uviđanje da je individualno iskustvo dio kolektivnog iskustva tj. šire priče je i vrlo osnažujuće. Neke sudionice već navedenog istraživanja tako izjavljuju kako su se osjećale kao dio grupe i/ili da im se sviđa što i drugi/e mogu imati koristi od toga. Na našim stranicama smo sakupile priče koje se referiraju na druge, već objavljene priče, i nadam se da se time polako stvara kolektivna svijest. Osnažujuća je i sama činjenica da smo rekle/napisale kako smo se osjećale i što to znači za nas, time vraćamo (dio) moći koji nam je oduzet prilikom uznemiravanja.

 

I na kraju, jesu li naše priče važne? Ako se slažete da je važno (odnosno nužno) imati moć nad definicijom vlastitog iskustva, onda i sami/e znate odgovor na ovo pitanje.


Barbara Perasović

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *