Kako se od žene očekuje da bude seksi, a osuđuje kada je seksualna

Unatoč neuspjelom pokušaju Kim Kardashian da fotografijom svoje sjajne, digitalno poboljšane gole stražnjice „slomi internet“, tim je činom ipak probijen led u tekućoj raspravi objektivizacije žena u očima javnosti. Kao što se često događa kada celebrity u javnosti pokaže „previše“ kože, i Kim je bila prozivana i kritizirana kao majka koja pozira gola, koja je svoju stražnjicu pretvorila u kratko živeći meme, te je također bila ocrnjena radi korištenja vlastitog seksipila za pridobivanje pažnje i novaca. Neki feministi/kinje na to su odgovorili ukazivanjem na problematične rasne implikacije takvog foto shoota, ili su se distancirali od nje, ili još rjeđe hvalili njezinu hrabrost i spremnost na seksualnu otvorenost.

Bilo da se radi o Kim Kardachian, Beyoncé, Rihanni ili biloTex-Wolf-and-Red-2 kojoj drugoj ženi koja seksualizirano oblikuje svoj javni imidž, javnost se obično fokusira na pojedinačne akcije tih žena. Čak i među feministima/kinjama ne postoji konsenzus oko toga jesu li žene koje koriste seks kao marketinški alat u potpunosti slobodne to činiti, da li ih to osnažuje ili je u tim slučajevima feminizam zakazao. Problem s fokusiranjem na izbore individualnih žena je taj da njihovo djelovanje ipak nije imuno na podređenost muškom pogledu (male gaze). Radi se o kontekstu društva u kojem je seksualnost izgrađena na muškom pogledu (male gaze), a koje također socijalizira žene da svoju osobnu vrijednost vežu uz seksipil, dok one seksualno otvorene smatra sramotnima.

Teško da ćemo ikada vidjeti Kanye Westovu nauljenu stražnjicu na naslovnici časopisa. Međutim da igrom slučaja mediji zarađuju na heteroseksualnom ženskom pogledu, i on bi bio jednako zainteresiran iskorištavati svoj seksipil kao i Kim. No, upravo ono što privlači pažnju heteroseksualnim muškarcima diktira većinu toga što vidimo u medijima, a ono što konzumiramo putem medija utječe na percepciju ženske vrijednosti i poželjnosti.

Problem sa seksi foto shootevima i reakciji javnosti na njih sigurno nije u individualnim ženama koje su same donijele odluke, već u disproporcionalnim očekivanjima od žena da s jedne strane naglašavaju svoj seksipil, dok s druge strane budu opominjane radi toga. Način na koji naša kultura vidi žene, način koji su portretirane u medijima i način na koji mi reagiramo na te prikaze čine zatvoreni kruga s uzročno posljedičnom vezom. Rezultat toga je društvena klima koja paradoksalno potiče žene na performiranje seksipila, za koji ih zatim kažnjava.

 

Gdje to sve počinje?

Za mnoge žene ta čudna i kontradiktorna poveznica između biti cijenjena ili biti osramoćena zbog seksa počinje u ranoj životnoj dobi. Još dok su djeca, djevojčice se ohrabruje i usmjerava prema svijesti o vlastitom tijelu i vlastitom imidžu i to u puno većoj mjeri nego dječake. Frizura, odjeća, šminka, Barbie lutke s vretenastim strukom, prelijepe Disney princeze koje svoj sretni završetak ostvaruju udajom za muškarca kojeg jedva poznaju. low-self-esteem2To su sve proizvodi i priče čiji je marketing usmjeren na mlade djevojke te iako sve više raznolikih i slojevitih djevojaka pronalazi svoj put prema dječjoj zabavi, rezultat prodaje proizvoda i priča i dalje ukazuje dominantnu usmjerenost na ljepotu i izgled.

Iako se to još ne odnosi na seks, to je početak prodaje poruke djevojkama da je njihova vrijednost kao ljudskih bića usko vezana za to kako njihova tijela izgledaju drugim ljudima. Ujedno to je početak i dvosmislenih poruka pa se tako od djevojki se s jedne strane očekuje da budu ženstvene, a s druge ih se zadirkuje i omalovažava ako se ponašaju ili izgledaju „kao curice“. Od njih se očekuje da se brinu za svoj izgled, no one koje brinu previše često dobiju reputaciju „lake djevojke“. Kako one postaju tinejdžerice, poruke upućene njima postaju još više izvrnute. Agresivno im se nameće seksističko poimanje djevičanstva kao nagrade, seksa kao životnog iskustva koje promijeni čovjeka, a promiskuitet se smatra sramotnim, osim ako si dečko. U toj dobi, djevojkama se šalju poruke kako je njihovu osobnu vrijednost moguće mjeriti kroz seksualnost.

 

Seks kao vrijednost

Ako si žena i ako si se ikada žalila na ulično uznemiravanje, sigurno ti je bilo rečeno da bi trebala takvu vrstu pažnje doživljavati kao „kompliment“. Činjenica da mnogo ljudi seksualno agresivnu pažnju percipira kao kompliment upućen ženi, puno govori o problematičnom načinu na koji društvo ženinu vrijednost reducira na seks, odnosno da je ta vrijednost čvrsto povezana s njezinom seksualnom privlačnošću i dostupnošću. Također to nema veze s istraživanjem i vrednovanjem vlastite seksualnosti već se radi o pasivnoj poželjnosti.

Budući da živimo u kulturi koja prioritizira mušku žudnju, ne začuđuje činjenica da mnoge žene, uključujući feministkinje, uživaju sudjelovati u toj žudnji. Do određene granice, žene koje udovoljavaju muškom pogledu (male gaze) tu sposobnost mogu iskorištavati u svoju korist. Međutim s druge strane sudjelovanje u sustavu koji obezvređuje i redukcionistički je postavljeno prema ženskom djelovanju ne može imati osnažujući učinak. No također nije niti nešto što se pojavljuje u direktnoj opoziciji s feminizmom te upravo radi toga individualna žena ne može izaći kao pobjednik iz takve situacija sve dok se taj sustav ne ukine. Ako bi se primjerice ovog trenutka sve žene svijeta prestale oblačiti i ponašati tako da udovoljavaju muškom pogledu (male gaze), ženski bi izbor i dalje bio limitiran na mušku žudnju. Ženino ponašanje i djelovanje unutar seksističkog društva, čak i kada je problematično, ne može se kritički analizirati izvan njegovog konteksta.

 

Seks kao sramota

Ironično, no naše društvo istovremeno vrednuje žene radi njihove seksualne poželjnosti dok njihovu seksualnu želju smatra sramotnom. Žena će puno lakše nego muškarac biti označena kao drolja radi izražavanje vlastite seksualnosti ili zbog promiskuitetnog ponašanja. To dokazuju primjerice nedavnoo-FEMINISM-COMIC-facebook curenje u javnosti brojnih slika golih poznatih žena, od kojih su neke izjavile kako se te slike bile namijenjene određenim značajnim osobama. Budući da sexting funkcionira dvosmjerno, nije neobično da i muškarci naprave i šalju svoje gole fotografije, međutim nikad ne dođe do masivnog curenja takvih fotografija muškaraca pogotovo još popraćenih s okrivljavanjem žrtve za takav ishod. Umjesto toga, ono što privlači pažnji i podsmjeh je invazija i konzumacija upravo ženskih tijela. A način na koji ljudi reagiraju na curenja golih fotografija poznatih žena, odražava se i na one javnostima nepoznate žene kroz napade osvetničke pornografije.

Naše društvo ima dvostruke standarde koji degradiraju žene kada se ponašaju jednako kao muškarci. Neki muškarci će reći da žena nije „materijal za udaju“ ako se odluči za seks na prvom spoju ili ako je popis muškaraca s kojima je spavala poduži. Istovremeno ti isti muškarci ni malo ne sumnjaju u vlastitu sposobnost da budu dobri muževi čak i ako spavaju sa ženom na prvom spoju ili ako su spavali s većim brojem partnerica.

Dakle što bi na kraju žene trebale raditi u kulturi koja njihovu vrijednost mjeri u odnosu na seksualnu valutu?

Jednu od tri stvari: Činiti što žele i ne obazirati se na posljedice, promijeniti kulturu, ili sve od navedenog.

 

Mijenjanje tijeka razgovora

Jedna od mogućnosti kojom možemo promijeniti način na koji se naša kultura odnosi prema ženskoj seksualnost je mijenjanje načina na koji govorimo o njoj. Kada govorimo o ženama koje svoj javni imidž grade na vlastitoj seksualnosti, često izostavljamo druga važna pitanja. Zašto toliko mnogo poznatih žena u očima javnosti igraju na kartu vlastitog seksipila i kroz foto shooteve i kroz intervjue? Zašto njihova seksualna privlačnost igra tako značajnu ulogu u njihovom uspjehu?

Kada mi, kao publika, propitujemo manipulaciju i objektivizaciju ženskih tijela na fotografijama, da li prepoznajemo vlastitu ulogu u oblikovanju medija? Jesmo li svjesni da način na koji su ženska tijela tretirana u medijima samo odražava i učvršćuje duboko ukorijenjene kulturne stavove?

keep-calm-and-subvert-patriarchy1Upravo zato ne možemo adresirati hiperseksualizaciju žena u medijima bez suočavanja s hiperseksualizacijom žena u svakodnevnom životu. Stoga ne možemo okretati glavu od načina na koji se žene omalovažava radi njihove seksualnosti, a u isto vrijeme hiperseksualizirane poznate žene proglašavati „anti – feministkinjama“ radi onog što nose ili načina na koji plešu. Također je važno da se razgovor fokusira manje na pojedince/ke, a više na društvo kao cjelinu. Individualne žene nikad neće biti slobodne biti seksi, sramežljive ili indiferentne u društvu koje njihova tijela smatra svojim vlasništvom.

U patrijarhalnoj kulturi, ne udovoljavanje muškom pogledu, demonstriranje vlastite seksualnosti i ignoriranje pritiska usko ograničenih standarda ljepote, redovno nailazi na seksističke prepreke. Razumijevanje i prosuđivanje ženskog djelovanja u kontekstu patrijarhalne kulture ne bi se trebalo fokusirati na obilježavanje njihovog djelovanja feminističkim ili anti – feminističkim, moralnim ili nemoralnim, već bi se fokus trebao usmjeriti na kontinuirano propitivanje i osporavanje tvrdnje da se ženska vrijednost može prosuditi njezinom seksualnom privlačnošću.


Prevela i prilagodila: Martina Kalčić/Everyday Feminism

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *