Kikina priča

Ljeto 2010, imam 30 godina. Sjedim na klupi na rivi u Splitu i čekam već otprilike dvadesetak minuta. Do mene je sjedila jedna gospođa, ali je brzo otišla. A onda je sjeo do mene čovjek u ranim pedesetim godinama. Prvo je započeo razgovor pitanjima je li vruće i sl. Pristojno sam sjedila na svom kraju klupe i službeno i nezainteresirano odgovarala na formalna pitanja, a neka sam ignorirala. Nakon toga uslijedio je poziv na ručak i primicanje bliže. Odgovorila sam da čekam muža (kojeg nemam!) i koji treba stići svakog trenutka. Nije odustajao. Primicao se sve bliže i počeo mi davati komplimente i govoriti kako on ima novaca i sl. Od prvog trenutka kada mi se obratio bilo mi je neugodno, ali bilo je vruće, sjedila sam u hladu i nisam htjela stajati na suncu zbog nekog bezveznjaka. Uskoro je bio par centimetara do mene. Osjećaj je bio užasan. Imala sam osjećaj da će se baciti na mene. Rekla sam da vidim muža i odjurila u neku uličicu. Tamo sam čekala na suncu prijateljicu još neko vrijeme, naravno stalno u strahu da ga negdje ne sretnem. Ne moram ni reći da se i sad naljutim kad se toga sjetim. Radi starog perverznjaka sam se osjećala jadno, u strahu, živčano, i stajala još neko vrijeme na suncu i 40 stupnjeva. Po čemu on ima pravo na to? Naravno, palo mi je na pamet da zovem policiju, ali halooooo, ne znam je li netko pokušao, ali ja sam odustala jer sam i dan danas uvjerena da bi mi se samo nasmijali u lice.