Majčinstvo i (ne)sloboda izbora

Na pisanje ovog teksta potakla me vijest da je Holly Brockwell, novinarka i urednica Gadgette-a, morala imati unajmljene zaštitare prilikom davanja intervjua BBC-u, nakon što je objavila članak o tome kako ne želi djecu te kako bi htjela podvezati jajovode. Količina uvreda i prijetnji na njenim socijalnim mrežama, posebno na Twitteru, bila je toliko žestoka da su se u BBC-u ozbiljno zabrinuli kako će je netko pokušati napasti. Bila je prisiljena privremeno deaktivirati svoj Twitter račun radi konstantnih uvreda. Većina njih bile su upućene od strane muškaraca koji su se osjetili uvrijeđenima jer njih nitko nije pitao za mišljenje pa su imali snažan poriv izreći ga na internetu.

Žalosna je činjenica da su ljudi, najčešće žene, dovedeni u situaciju gdje moraju birati između karijere i obitelji tj. djece. Smatram kako se nažalost nitko u ovakvom kapitalističkom društvu– žena ili muškarac – ne mogu u potpunosti posvetiti i karijeri i obitelji. Jedan od roditelja će se više baviti djecom i time propustiti napredovanje u karijeri, drugi će pak ostvariti sebe u poslovnom svijetu, no propustiti neke obiteljske radosti. Dosadašnja praksa je bila ta da žena balansira između posla i obitelji, dok se muškarac bavi karijerom. Ipak, ima sve više žena koje se jednako tako odluče posvetiti karijeri što im ne ostavlja dovoljno vremena za djecu (jer istu stvar odluči i partner pa nema one osobe koja bi balansirala). Također ima i sve više žena koje naprosto ne žele djecu iz trećih razloga. Kada takvu odluku donese muškarac nitko se pretjerano ne uzbuđuje, no kada istu donese žena, podigne se dosta prašine i svatko odjednom ima potrebu reći nešto o toj temi. Stoga ovaj članak ide ženama koje ne nailaze na odobravanje okoline radi svoje odluke da nemaju djecu.

Prva stvar koju sam primjetila tražeći i čitajući članke o ženama koje nemaju djecu je da se grubo mogu podijeliti u dvije skupine; one koje žale radi toga i one koje su takvim svojim životom zadovoljne.  Nadalje, žene koje su radi toga nesretne u puno većoj mjeri smatraju da im je dužnost upozoriti i savjetovati druge žene da to ne čine; prenose poruku tipa: Ja sam radi toga zažalila pa ćeš (sigurno/vjerojatno) i ti. One pak koje nisu nesretne, pišu i govore većinom u svoje ime te se u njihovim tekstovima nerijetko može primijetiti opravdavajući ton i bojazan da će biti osuđivane ako im razlozi za to što nemaju potomstvo nisu dovoljno uvjerljivi.

Druga bitna stvar, koja se može pretpostaviti i prije pretraživanja, (kada se u  pretragu uključe i muškarci) je da članaka o muškarcima koji nemaju djecu nema u tolikom broju, o njima se često piše u trećem licu- uglavnom stručnjaci koji opisuju kakav život oni vode te postoje li neke razlike što se tiče njihove dobrobiti, zdravlja i zadovoljstva u odnosu na muškarce sa djecom. Primjerice, prema zadnjim istraživanjima muškarci bez djece radi toga pate više od žena bez djece, no žene osjećaju višu razinu krivnje. Također se u komentarima njihov izbor značajno rijeđe kritizira, neovisno o tome koji stav zastupaju.

Čini se da se u današnje vrijeme ljudi na neki način trebaju outati ako ne žele imati djecu te opravdano strahovati od reakcija. Neka zanimanja stvaraju gore uvjete od drugih za takvo autanje, posebno ako su u pitanju žene.

Kim Cattrall je u jednom intervjuu rekla: Jako mi je drago što se ne bavim politikom jer bi me osuđivali još više. Ako bih imala djecu, pitali bi se mogu li kvalitetno raditi svoj posao. Ako ne bih imala djecu nazvali bi me sebičnom k***m. Također se osvrnula na izraz childless koji joj smeta jer se stvara dojam da je manje vrijedna, jer nema djece.

U društvu je uvriježeno mišljenje da sve žene imaju (ili bi trebale imati) poriv za majčinstvom te da ih ono ispunjava. Muškarcima je nekako lakše oprostiti ako nemaju djecu; neki muškarci su naprosto nezreli i nisu podobni da budu očevi. Ali čini se kako je svaka žena podobna da bude majkom, pa ako nije, sigurno pati od osjećaja praznine. Žene su dakle sebične usidjelice, dok su muškarci nezreli plejboji.

Da, neke žene bez djece su nesretne. Kate Spicer je jedna od njih. Ona si stoga uzima za pravo govoriti drugim ženama kako su, citiram, lude što ne žele djecu jer smatraju da bi im to otežalo razvoj karijere. Nastavlja kako takav život izgleda zabavno i privlačno na Facebooku, međutim, on je u konačnici samo isprazan, a one koje tvrde suprotno – lažu. Spicer kao jedan od argumenata da bi visoko obrazovane i uspješne žene trebale imati djecu navodi genetiku i važnost inteligencije idućih naraštaja. Napominje kako će buduće generacije biti manje pametne jer će ambiciozne, inteligentne žene odustati od djece kako bi se posvetile karijeri. Navodi podatak da od 192 direktorice koje su članice odbora FTSE 100, skoro njih pola nema djece. Usput budi rečeno, tek ove godine postotak žena u navedenom odboru prelazi 25%.

Njena poruka glasi „Let’s not leave breeding to the idiots“. Neću se ni truditi nabrajati na koliko razina je to neumjesno i uvredljivo, no da mogu, postavila bih joj pitanje što je onda sa visoko obrazovanim ženama koje imaju sve predispozicije da rode i odgoje isto takvo dijete, a one se odluče na posvajanje.

Dok tako neke žale i vode isprazan život jer nemaju djecu, druge žene sa djecom, ali bez posla jednako tako osjećaju prazninu, tugu radi neispunjenih potencijala, čežnju da svijetu pokažu svoje druge talente i identitete pored majčinstva. Kao što osoba može požaliti radi neimanja djece, može požaliti i jer ih je imala, u što neki ljudi očito odbijaju vjerovati. Isabella Dutton primjer je takve. Ona vrlo hrabro i iskreno priznaje kako bi više voljela da nikada nije imala djecu iako procjenjuje da je bila dobra majka te se uvijek brinula za njih. I danas bi, kaže, učinila sve da ih usreći, ali majčinstvo to nju nikada nije. Ono je za nju i dalje greška za kojom žali. Očekivano, komentari ispod članka su puni osude iako Dutton, za razliku od Spicer, ne tvrdi da će sve žene koje imaju dijete zažaliti radi toga. Velik broj komentara govori kako im je žao njene djece te kako su ona itekako svjesna da su neželjena te radi toga pate. Može se pretpostaviti da se bar dio, ako ne sve žene, koje su na neki način bile prisiljene postati majkama, osjećaju slično kao Dutton. Zašto se onda žene tako agresivno i opetovano gura u ruke majčinstva kada same priznaju da ih to ne privlači? Bjelodano je jasno kako to ne koristi ni njima, ni njihovoj djeci, no društvo i dalje ustraje u tome.

One žene koje pak odluče ne imati potomstvo mogu osjećati ispunjenost, radost i interes za drugim stvarima. Lucie Joubert i Chelsea Hottovy su samo neke od mnogih. Joubert je napisala knjigu „S onu stranu dječjih kolica“ koja govori o problemima i etiketama koje prate žene bez djece. Najnevjerojatnije joj je kako joj ljudi ne vjeruju kad kaže da je sretna takvim svojim životom, sada kao već skoro šesdesetogodišnjakinja. Hottovy također spominje navedeni problem. Pa kako zaboga žena može biti sretna bez dvoje vrišteće djece oko sebe koja su financijski ovisna o njoj i radi kojih su je poslodavci odbili i prije nego ih je imala, jer kako bi se mogla posvetiti poslu kada planira imati obitelj? Hottovy je podvezala jajovode sa 28 godina stoga više ne mora slušati mudre komentare poput „Predomislit ćeš se kad nađeš Pravog“. Njoj je, eto, cilj u životu biti sretna pa se sada susreće s etiketama poput „sebična“ i „bezosjećajna“. Jer naime, kad imaš dijete zato da ne budeš sam/a u starosti i da se netko brine o tebi kad ti nećeš moći, tad nisi sebična. Jer stvaraš novu malu osobu koja će poslije puniti proračun državi pa tvoj razlog nije ni bitan.

Karol Markowitz u svom članku zaključuje da osoba u svojim 20-tim ne zna sa sigurnošću što će htjeti za deset ili dvadeset godina. Što u suštini stoji. Međutim, to što se netko može poslije predomisliti i možda požaliti radi svog izbora ne daje pravo nekom drugom da nam taj izbor oduzme, kritizira ili dovodi u pitanje. Pogotovo iz razloga što smo žene. Činjenica kako se društvo ne zgražava nad time da neki muškarac nema i ne želi imati djecu je tema o kojoj bih mogla napisati poseban članak pa sad neću ulaziti u to.

I za kraj, Kate Spicer je uvela simpatičan naziv za žene koje, ona tvrdi, smatraju da ako želiš imati sve, ne možeš imati dijete – motherhood deniers (značajno za spomenuti da valjda nikad nitko niti jednom muškarcu nije rekao istu stvar, kamoli mu osmislio posebnu kategoriju).

Sama priznaje kako statistički podaci ne govore jesu li žene bez djece takav život odabrale ili je to posljedica slučajnosti. Međutim, ne libi se tvrditi, valjda stoga što sama pripada istoj skupini, kako je većini tih žena život isprazan, tužan i pun žaljenja. Nadalje, procjenjuje da te žene nemaju djecu iz razloga što nisu našle „pravog“ partnera, čekale su predugo ili su neplodne, a ne radi vlastitog izbora. Citira Theresu May koja kaže:  „Kao mlada žena sanjala sam o tome da imam obitelj i pretpostavljala da će se to jednom dogoditi. Ali onda me progutao obrazovni sustav i ništa u njemu ti ne govori da je dobra ideja imati djecu u skorije vrijeme.“

Eto žene, čule ste, odustanite od fakulteta, doktorskih i sličnih studija ako ste ih planirale, više brinite da nađete pravog muškarca (ženu?) dok ste još mlade i poželjne, karijera i obrazovanje će doći samo od sebe. Na kraju krajeva, nije teško sa 40-tak godina upisati fakultet, raditi na samoaktualizaciji i graditi karijeru dok se istovremeno brinete za troje djece. Neće to biti niti financijski niti vremenski problematično; uostalom, budući da ste našle pravog muškarca, taj će sigurno uzeti dopust na poslu i staviti svoju karijeru na led dok se bavi djecom i kućanskim poslovima kako biste vi mogle nadoknaditi zaostatke i sve ono propušteno u dvadesetim i tridesetim godinama.


 

Lorena Herceg

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *