„Mansplaining, manspreading i ostali manovi“

Jeste li se ikada našle u situaciji u kojoj muškarci, obraćajući vam se svisoka, tumače određenu temu? Najvjerojatnije jeste, a raširenost ovog društvenog fenomena dovela je do potrebe da mu se čak nadjene i ime. Mansplaining, ili u slobodnom prijevodu muško patroniziranje ili pametovanje, složenica je koja se prvi put javlja u feminističkoj blogosferi 2008. Sastavljena od engleskih rječju man i explain, definira se kao tumačenje nečega nekomu, osobito od strane muškarca ženi, na snishodljiv ili patronizirajući način. Pritom se izdvajaju dvije karakteristike: 1) (neki) muškarci smatraju da su njihove sugovornice otprilike tabula rasa (a najčešće su bolje upućene u temu razgovora), te 2) oni znaju o čemu pričaju (a ustvari nemaju pojma ili barataju vrlo površnim ili općenitim informacijama).

Povod za lansiranje pojma mansplaining dalo je, po svemu sudeći, djelo američke spisateljice i novinarke Rebecce Solnit. U eseju naslovljenom Men Explain Things to Me Solnit prenosi anegdotu u kojoj je doživjela takvo pametovanje na vlastitoj koži. Naime, tijekom jednog večernjeg domjenka, pristupio joj je muškarac raspitujući se o njezinim knjigama. No iako naoko zainteresiran, ubrzo ju je prekinuo u odgovoru da bi joj ispričao sve o najnovijoj, vrlo važnoj knjizi. Uživljen u „intelektualni“ monolog, nije ni primijetio (ili bar to nije htio) njezine uzaludne pokušaje da mu nešto kaže, sve dok mu u jednom trenutku njezina prijateljica nije uskočila u riječ. Naime, knjiga o kojoj je on tako pametno pripovijedao bila je ni manje ni više nego najnoviji književni uradak same Rebecce Solnit.

U međuvremenu je riječ uhvatila maha te je nakon višekratnih nominacija u državama engleskog govornog područja proglašena rječju 2014. godine u australskom engleskom jeziku, ostavivši iza sebe čak i sveprisutni selfie stick.

No čini se da ovakva popularnost donosi sa sobom dosta štete, a ne samo koristi. Praktičan i sveobuhvatan kakav je, termin se suočio sa brojnim kritikama. I štoviše, nije jedini takav termin. Manspreading, manslamming, manterrupting, broproriate samo su neki u nizu neologizama za koje druga strana smatra da su usmjereni na omalovažavanje muškog roda, ali i udaljavanju od ideje jednakosti.

Uzmimo samo primjera radi manspreading, tj. naviku muških putnika da sjedeći u javnom prijevozu, rašire noge toliko da okupiraju još i susjedna mjesta. Zar je to uistinu nešto što samo oni rade? Žene možda i ne zauzimaju više mjesta svojim tijelom, no često se događa da cijelo mjesto zauzmu samo sa različitim vrećicama, torbama i sl. Iako kod nas manspreading još nije toliko rasprostranjen, ni mnogi putnici zagrebačkih tramvaja ne mogu se pohvaliti poznavanjem bontona. Naglašavati da se nikada ne radi o isključivo muškarcima čini se suvišno.

Poanta prethodnih odlomaka jest da nitko nije savršen te da pojednostavljeno i generalno posezanje za ovim pojmovima nikamo ne vodi, već se svodi na isprazno muško-žensko prepucavanje. A upravo tada dolazi do velikog odmaka od izvorne ideje na kojoj počiva mansplaining.

Da se ne radi ni o kakvoj univerzalnoj mani isključivo jednog spola, naglašava već sama Soltin u svom eseju. Ono što mansplaining uistinu predstavlja jest spoj prevelike samouvjerenosti s jedne strane, i nedovoljnog znanja s druge. Označava ponašanje u kojem muškarci pretpostavljaju da bez obzira što žene kažu, oni uvijek znaju bolje. No da je pretpostavka majka svih pogreški, očito još uvijek ne znaju baš svi vrapci na grani. A takvo neznanje nosi sa sobom posljedice: dovodi do ušutkavanja ženskih glasova i mišljenja, sprječavanja da se jasno i glasno izraze ili budu saslušane kad to žele. Usađuje i potiče sumnju u same sebe i samo-ograničavanje, dok se s druge strane neznanje i dalje samo sebi divi.

Koliko je zapravo takvo ušutkivanje opasan društveni fenomen osobito se reflektira u povijesnom i političkom kontekstu. Prilično je evidentno da je ljudska povijest nabijena muškom energijom i dominacijom. Obilježenu ratnim i vojnim događajima, povijest su krojili upravo muškarci. Oni su kao nositelji društvene vlasti odlučivali o statusu žena kao robova, kao predmeta vlasništva. S vremenom smo se izborile za prava tako da smo danas poprilično daleko dogurale, bar što se tiče zapadnog dijela svijeta.

Unatoč tomu, ostaje činjenica da mnogi muškarci i dan-danas ne uzimaju žene ozbiljno, ili pak smatraju da je jedina svrha njihovog postojanja da budu podređene svojim muževima. Ako u takvim deformiranim odnosima muškarci samim ženama pružaju vrlo mali ili nikakav kredibilitet, kako bi onda bili sposobni uzeti u obzir probleme poput nasilne smrti, zlostavljanja, uznemiravanja i nasilja u obitelji?

Takav duboki nedostatak razumijevanja za probleme s kojima se žene suočavaju dovodi do ekstremnih, gotovo apsurdnih primjera poput onog da je svjedočenje ženskog svjedoka bez pravnog učinka. U skladu s tim, da bi žene dokazale silovanje u primjerice Ujedinjenim Arapskim Emiratima, potrebno je ili priznanje počinitelja, ili svjedočenje četvorice odraslih muških svjedoka. Grozno, ali istinito, tada je neuvažavanje čak i bolja opcija, jer podnoseći prijavu za silovanje, žene riskiraju vlastitu osudu za recimo izvanbračni spolni odnos.

U biti je riječ o konstantnoj borbi u kojoj žene vode bitku svaki dan. Takav oblik zlostavljanja teško da ikoga zaobilazi. Bilo na poslu, u javnosti ili unutar četiri zida vlastitog doma, uvijek će se naći neki pametnjaković koji žene smatra preemotivnima da se suoče sa stvarnošću, nesposobnima da mućnu svoju lijepim glavicama, ili pak izgubljenim ovčicama koje treba zaštititi.

Korišten u pravom kontekstu, mansplaining postaje podsjetnik na borbu žena da budu tretirane kao ljudska bića. Ljudska bića kojima pripadaju ne samo pravo na život i osobna sloboda, već i pravo da budu uključene u kulturni i politički aspekt društva. Sloboda mišljenja i izražavanja misli je definitivno osnovni preduvjet za preživljavanje i dostojanstvo. Činjenica da su muškarci isplivali kao nositelji povijesti upravo ide u prilog tomu, imajući na umu da njima nitko nije negirao ova prava.

Na kraju se postavlja pitanje kako isplivati iz ove društvene močvare koju omeđuju dvije suprotne, spolno uvjetovane strane? Recept u principu i nije tako zahtijevan, s obzirom da su za napredak dovoljna samo tri sastojka: empatija, inteligentna komunikacija i međusobno poštovanje.

Ako u sebi razvijamo humanost, te njegujemo ravnotežu muškog i ženskog aspekta vlastite psihe, bit ćemo sposobni uvažiti tuđe mišljenje i smatrati ga vjerodostojnim.

Mansplaining nas dakle podsjeća da je potrebno odložiti patroniziranje kao oružje neukih i umjesto toga oboružati se s navedene tri osobine. Jedino razumijevanjem druge strane tj. hodanjem u tuđim cipelama možemo uistinu prepoznati i iskorijeniti društveni korov.


A. V.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *