Mirtina priča

Ovaj četvrtak je bio topao proljetni dan, a ja sam vozila svojim autom prema Sesvetama uz otvorene prozore. Crveno svjetlo se upalilo na semaforu pa sam zaustavila auto. Kraj mene su se zaustavila dva muškarca u zelenom kamiončiću. Počeli su mi trubiti i mahati. Prvo sam pomislila da se žele prestrojiti u moju traku pa sam im dala znak da ću ih propustiti. Međutim, oni su nastavili trubiti, mahati te su mi počeli nešto dovikivati. Zeleno svijetlo se upalilo, a ja sam njima naivno još jednom dala znak da prođu ispred mene ako se žele prestrojiti. Međutim, oni su nastavili s trubljenjem i dovikivanjem sa strane. Bio mi je jako neugodan taj trenutak kad sam shvatila da njihovo dobacivanje nema veze s prometom. Nastojala sam ih ne slušati i krenula sam, na što su krenuli i oni te su vozili usporedno sa mnom nastavljajući mi dobacivati neke riječi i geste koje nisam razumijela niti su me zanimale. U ovom trenu sam već uz neugodu počela osjećati i bijes. Idem svojim putem i nikog ne gnjavim pa zar je previše očekivati isto? Shvatila sam da mi nema druge nego požuriti ispred njih. Na moje ubrzanje i oni su ubrzali te je kratko vrijeme ispalo kao da se utrkujemo. Ubrzala sam još više kako bi izbjegla nastavak neugodne situacije te sam ih ostavila iza sebe ljuteći se istovremeno što sam morala juriti po cesti i riskirati saobraćajku da bih izbjegla dobacivanje – zapravo uznemiravanje.