Pa ulično uznemiravanje i nije neki „big deal“, zar ne?

 Pod uličnim uznemiravanjem mnogi podrazumijevaju samo dobacivanje, sad već poznato pod terminom „catcalling“ koji se u očima mnogih uglavnom ne smatra problemom. Koliko god je koncept uličnog uznemiravanja meni samoj jasan, donekle mogu i razumjeti čemu tolika zbunjenost oko istoga. Prva prepreka razumijevanju uličnog uznemiravanja je što je toliko duboko ukorijenjen u svim kulturama da ga se smatra potpuno normalnim i posljedično tome – bezopasnim. Do tolike mjere da ga se mijenja s davanjem komplimenata. Ali popratni osjećaji kod primanja komplimenata nisu strah, nesigurnost, ljutnja, bijes…

a dress is not a yesMuškarci koji nisu uznemiravatelji često ne vide razmjere u kojima se uznemiravanje dešava, jer mu zaista rijetko svjedoče. Žene se uznemirava uglavnom kad su same, gotovo nikad u prisustvu drugog muškarca. Stoga ne čudi da i sami često banaliziraju ovu problematiku, što ipak ne opravdava njihovu indiferentnost i neznanje. Još uvijek prva reakcija na priču o uznemiravanju je pokušaj da se shvati čime ga je žrtva izazvala umjesto da se obrati pažnja na popratne emocije koje žrtva proživljava tokom i nakon događaja, ili na samo uznemiravanje, počinitelja i njegove motive. Često sam čula kako je besmisleno uopće pokušavati smanjiti stopu rodno uvjetovanog uznemiravanja, potkrijepljeno argumentom „kako je muškarce nemoguće promijeniti te je puno lakše da jednostavno cure malo pripaze kako se oblače“. Odnosno, „ako znaš da je tvoja odjeća provokativna i može se desiti da tako obučena doživiš nasilje, nemoj se tako obući“. Dakle „ako znaš da postoji mogućnost od automobilske nesreće, nemoj ni ulaziti u auto“ ?!

No uznemiravanje se ne pojavljuje samo u obliku dobacivanja „komplimenata“ koje svode žene na seksualne objekte (iako je već i to ozbiljan problem) već ide puno dalje. Dolazi u obliku različitih uvreda, podsmjehivanja, govorenja ženama što da rade (da se nasmiju, da pokažu grudi i sl.), dodirivanja intimnih dijelova tijela, onemogućavanje prolaza, zaustavljanje, indirektne prijetnje („ljepotice, što bi ti sve radio“, „nemoj tamo, da ti se ne bi što desilo“), direktnih prijetnji (uglavnom silovanjem) pa sve do stvarnog silovanja koje je u zadnje vrijeme čak postalo popularna vrsta zabave i promatračima (Internet je prepun videa silovanja snimljenih od strane silovatelja ili promatrača, u zatvorenim ili otvorenim, javnim ili privatnim prostorima i događajima). U društvu u kojem je silovanje postalo oblik zabave, teško je ukazati na ozbiljnost i dubinu problema uličnog uznemiravanja.

my body is not a public spaceLjudi često, ne samo iz neznanja nego i indiferentnosti, kažu da je uznemiravanje kompliment te naravno, da ga ne rade svi muškarci. I tu rasprava s njihove strane završava, kao da jedno isključuje drugo. Kao da ako je jedna žena percipirala dobacivanje kao kompliment, to znači da ga u pravilu tako percipiraju i sve ostale žene . Trebamo li onda zbog jednog nasilnika proglasiti sve muškarce nasilnicima? Naravno da ne. Zato dopustimo svakoj ženi da ima vlastito mišljenje i stavove, bez generaliziranja “jedna žena=sve žene”. Ali samo na spomen uznemiravanja žena, prva reakcija koju čujemo je upravo “ne svi muškarci!”.Takva reakcija negira žensko iskustvo i stavlja naglasak na imaginarnu nepravednost prema muškarcima koji nisu nasilni.

Na sreću, istina je da ne uznemiravaju svi muškarci, ali je ipak svaka žena tijekom svog života bar jednom doživjela uznemiravanje u njegovom lakšem ili težem obliku, a najčešće i više puta tijekom života, mjeseca, tjedna, dana…

Uznemiravanjem se žene ponižava, svodi ih se na objekt muškarčeve seksualne želje, dehumanizira, marginalizira. Svjesno ili nesvjesno utječe na svakodnevne odluke, od odabira odjeće do odabira ulica kojima se planira kretati. Budi osjećaj nesigurnosti i straha od napada, ulazi se u naš prostor, komentira kao da smo u izlogu neke trgovine.

Činjenica da se ulično uznemiravanje dešava svaki dan nije razlog da se ovaj problem negira i stavlja u okvire „normalnog“, već naprotiv. To je pokazatelj da mu trebamo pristupiti s više pažnje i razumijevanja i time pokazati da smo na javnim površinama svi jednako dobrodošli.


Jelena Čaušević

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *