Priča: “Jedan put sam dobro reagirala”

Pas na lajni, sunčan dan. Hodale smo pločnikom pokraj slabo popunjene terase kafića kad se kujica na trenutak prepala neobičnog zvuka iz smjera jednog od stolova. I inače zna biti plaha. Naučila sam s vremenom da je najbolje ignorirati njene male nervozne ispade.

Hodamo dalje. Iz smjera stola čujem muški glas kako komentira: “Bojažljiva, kao i gazdarica”. I koraci mi naglo postaju teški, uteg u svakoj cipeli. Koji kurac on zna koliko sam ja bojažljiva? Ili nisam?
“Ne vrijedi reakcije, hodaj dalje” govorim si u sebi.

Ali bio je tako divan dan! Kao kad TBF pjevaju “Ništa mi neće ovi dan pokvarit…” U trenutku sam se okrenula na peti i zaputila tih desetak koraka unatrag odlučna da riješim neželjeni problem što prije i tako obnovim svoj proljetni mir. U trenutku okretanja nisam imala pojma što ću točno napraviti. Jednostavno sam krenula, došla do komentatora, pogledala ga u oči i tek onda odlučila. “Ja sam Ana, drago mi je” pružila sam ruku na upoznavanje.

Prihvatio je ruku i predstavio se. Bilo mu je vidljivo neugodno. Vidjevši neugodu nisam forsirala temu dobacivanja. Nije više bilo potrebe. Izmijenili smo par neobaveznih rečenica, o vremenu, psu i smislu života (ok, ovo treće ne). Nasmiješila sam se ljubazno i nastavila svojim putem.

I bila sam ponosna na sebe što sam taj jedan put uspjela reagirati i to na način koji ne samo da mi nije pokvario nego mi je na kraju i popravio raspoloženje. Hvala na prilici gospon komentator, nadam se da ste i vi nešto pozitivno izvukli za sebe. Do sljedeće prigode!
[got_back]