Priča: Odjeća, minice i zahlađenje

Kada mi u prolazu gradom u kojem ljetujem potrube auti, vozačima besramno na glas opsujem odgovor. Ukoliko shvatim da je to bio samo netko od poznanika koji me želio pozdraviti iz auta, ispričam se i objasnim im razloge svoje reakcije.

No, jedan muški poznanik, kao odgovor na moje objašnjenje, samouvjereno je rekao: „Pa kad hodaš u minicama.“
Zastrašujuća je spoznaja koliko je prosječan muškarac, čak prijateljski nastrojena osoba, uvjeren u činjenicu da se žene odijevaju za njihove oči.

Zastrašujuće je, također, znati i koliko njih misli da ću biti ponosna ako mi muška osoba pohvali odabir odjeće za pojedinu situaciju.

Ako je vani 30 stupnjeva u podne, prošetat ću rivom u gornjem dijelu kupaćeg, baš kao i ostatak turista. Iako kraj mene prolazi muškarac golih prsa, iz nekog razloga se iz kafića čuje glas još jednog poznanika upućen meni: „Danas nešto otvorenije izdanje, ha? 😉 “.

Iste te večeri kad zahladi i zapuše bura, obučem dugu zatvorenu tuniku i prođem rivom. Iz istog kafića se ori glas poznanika: „Večeras si se baš fino obukla, ono danas je bilo malo otvorenije, ali ovo mi se više sviđa!“
Moj hladan izraz lica i ignoriranje, čini se, ne prenose poruku. Ukoliko se usudim glasno reći „Ne zanima me tvoje mišljenje o mojoj odjeći“, takvo se ponašanje karakterizira kao bezobrazno, histerično, uobraženo i potpuno nepotrebno. Jer, naposljetku, bio je to „samo kompliment“.

Jedine žene kojima se na rivi u tom gradu ništa ne dobacuje jesu majke ili one koje rukom pod ruku hodaju uz partnera.

Paralela se može povući i s plesom – latinoamerički plesovi u minicama i dekolteima i štiklama su savršeno prihvatljivi publici jer žena ima muškog partnera koji je tu da obrani činjenicu da je poluotkrivena. Takva vrsta plesa ima čak i TV show na nacionalnoj televiziji i stručni žiri.

No, što ako žena iza stražnjice nema muškarca koji polaže pravo na nju i na taj način opravdava njeno slobodno kretanje u minici?

Citat Ive Andrića na koji se mnogi pozivaju: “Ukusno skrojenim i vješto upotrebljenim naborima svoje haljine, žena je osvojila više muških srca nego svojom razgolićenošću i svojim slobodnim ponašanjem. To često zaboravljaju i žene same i njihovi krojači.”

No, ono što žene i muškarci često zaboravljaju jest to da kriterij osvojenih muških srca nije i jedini kriterij.

Dapače, to je najgluplji kriterij za odabir odjeće na svijetu. Zašto bih ja trošila vrijeme na vješte nabore ako imam haljinu koja trenutno odgovara ljetnom vremenu? Ili mom laku za nokte koji se muškarcima uopće ne mora svidjeti?

Zbog čega ja moram trošiti vrijeme na to što će njihove osjetljive oči vidjeti? Zašto moram hodati ulicom znajući da tkanina koju sam stavila na sebe u nečijim očima nosi poruku baš njima? Poruku koja opravdava dobacivanja i komentare, koja opravdava pravo da misle, pardon, znaju, da sam se obukla baš za njih.

Zašto na svijetu postoji prosječno inteligentna osoba koja ne može povezati šetnju rivom u badiću i minici te u dugoj tunici sa jednostavnom – promjenom temperature?

Nemam inače ništa protiv običnih komplimenata ili užasavanja nad mojom ružnom odjevnom kombinacijom ako je zaista u tom kontekstu, no svakodnevne konstatacije o stupnju „otvorenosti“ mojih kombinacija – za koje autor „komplimenata“ pretpostavlja da su proizvod truda kako bi njegovim očima ugodile – su zaista nešto na što treba reagirati i upozoriti jer one znače da na javnoj površini postoji stupanj „vlasništva“ nad ženskim tijelom.

V.R.

[got_back]