TRNORUŽICA: Rodno neosvještena kazališna predstava za djecu u izvedbi Scene IBM

Moja kćer i ja redovito pohodimo kazališne predstave. Divim se kazalištu i smatram da je jako bitno za razvoj i oplemenjivanje dječje mašte. Međutim, zadnja mi je predstava koju smo pogledale, ostavila gorak okus u ustima jer su, inače simbolički likovi i bajka o Trnoružici iz koje potječu, u njoj vulgarizirani i banalizirani. Ako uzmemo u obzir da su upravo djeca ta čiji su identiteti u punom naponu izgradnje, tužno je da im se već od malih nogu serviraju izvitopereni sustavi vrijednosti i to nigdje drugdje nego u kazalištu koje bi, po mojem sudu, trebalo biti oaza čarolije, daleko od plošnosti, plićine, površnosti. Evo o čemu pričam.

 

Hit predstava „Trnoružica” u izvedbi Lutkarske scene „Ivana Brlić-Mažuranić“, a koja se periodički izvodi u  Hrvatskom domu Zapruđe-Novi Zagreb pod redateljskom palicom Zorana Mužića, započinje s ljubavnim parom, kraljem i kraljicom koji silno žele dijete, samo što on želi sina, a ona kćer. Iako ni u ludilu ne mislim da bi se predstave trebale pridržavati originala kao pijane plota i vjerujem da odmaci i posuvremenjenja mogu doprijeniti draži priče (kao recimo princ koji u istoj predstavi ne jaše na konju nego na motoru), ova inovacija (kralj želi sina!) me više podsjeća na „dobri stari zaguljeni” mentalitet koji još uvijek harači ovim prostorima, a u čijem je sustavu vrijednosti znatno bolje za oca da mu se rodi sin. Doista, kako li se može osjećati jedna djevojčica kada joj neko sugerira da je manje željena? Možda ćete pomisliti da cjepidlačim. Reći ćete mi da je u doba kraljeva i kraljica zaista bilo bitnije da se kralju rodi sin-nasljednik, ali zanimljivi moment u cijeloj ovoj stvari jest da Braća Grimm, autori jedne od verzija ove priče, koji su stvarali početkom 19. st. ( i koji bi po toj logici trebali biti bliže ovoj istini nego mi iz 21. stoljeća) u originalu pišu ovako;

 

„Kraljica je rodila djevojčicu koja je bila tako lijepa da kralj nije znao što bi od veselja pa priredi veliku svečanost. Kralj nije pozvao samo svoje rođake, prijatelje i znance nego i vile da bi prema djetetu bile ljubazne i njemu sklone. Trinaest vila je živjelo u njegovom kraljevstvu. Kako je kralj imao samo dvanaest zlatnih tanjura, jedna od njih je morala ostati kod kuće”[1]

 

U ovoj pak predstavi, kralj jest imao 13 tanjura, ali kad je čuo da mu se rodila kćer, u srdžbi razbija 13. tanjur i tako na kćer navlači kletvu 13. vile koja je zbog toga morala izostati sa svečanosti. U tom trenutku bila sam sretna da je moja kćer toliko mala da ne razumije što se tu zapravo dogodilo.

 

Pa čak ni Disniyevi crtići koji su pravi primjer regresije (pogotovo u rodnom smislu) priča u odnosu na njihove originale, u svojoj verziji Trnoružice (i to iz davne 1959.) nisu napravili ovakav propust.

 

Još zanimljiviji moment jest taj da su Braća Grimm preuzela ovu priču od Gimabattiste Basilea (1575-1632), čiji je originalni naslov „Sunce, Mjesec i Talia”. Talia je kći kralja koji ju je toliko volio da nije mogao ostati u svome zamku pošto je pala u san sličan smrti, prepričava priču Bettelheim u svojoj čuvenoj knjizi „Značenje bajki.”(1989: 250)[2]

 

Ljubav kralja prema kćeri vidi se uostalom i u njegovom strahu da ju ne izgubi zbog čega naređuje paljenje svih vretena u svom kraljevstvu. Dramatičnost te naredbe upravo jasno odražava koliko mu je do kćeri stalo, a u obradi koju smo mi gledale i ta njegova naredba gubi na snazi/smislu jer nam je još na početku dano do znanja da on kćer nije ni želio i da je sam kriv za nesreću koja ju je snašla.

I tako se bajka profanizirala, e da bi se mogla približiti „narodnim običajima i vjerovanjima” ovog podneblja. Kad se rodi sin razbit ćemo čašu u ekstazi, a kad se rodi kćer, tanjur u ljutnji! Živjeli!

 

Moram priznati, sve se manje čudim primitivnim, a općim nekim uvjerenjima kako je biti muškarac bolje nego biti žena i kako je vrednije muško potomstvo. Ali ne mogu se prestati čuditi kad dječja literatura, klasični animirani filmovi pa i dječje kazališne predstave to uvjerenje podupiru jer bi valjda baš njima u interesu trebalo biti da stvaraju u djeci osjećaj posebnosti i samopoštovanja bez obzira na spol kojem pripadaju.

 

Tamara Bakran

 

http://www.scena-ibm.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=81&Itemid=233


[2]Bettelheim, B. Značenje bajki. Beograd: Zenit, 1989.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *