Ulično uznemiravanje – posljedica, ne izvor problema

Koje od svojih iskustava uličnog uznemiravanja odabrati? Navest ću par primjera, da vidimo šta im je to svima zajedničko.

 

U srednjoj sam školi bila posebno privlačna slučajnim prolaznicima, koji su se osjećali slobodni dobaciti bilo kakav komentar. Poslije, malo starija, dok sam bila studentica, to se samo nastavilo. Radeći sezonu u trgovini u jednom turističkom gradiću, jedva punoljetna, vitka, sa plavim očima i dugom crnom kosom, (iako izgled nikako nije relevantan kad se radi o uličnom uznemiravanju, no nekad je dobar povod istome) bila sam doslovno izložena komentarima svih turista. Dakle, dobivala sam sasvim direktne pozive na piće (što je još i ok, recimo), dobivala sam sasvim direktne pozive u apartman dotičnih muškaraca i sl. Kad bi me došli pitati neke informacije poput toga gdje mogu naći taxi, usput bi pitali da li bi ja pošla s njima. Kad bi došli pitati informacije o mjestima na koje bi se moglo odlaziti navečer, nerjetko bi bila pozvana na ta ista mjesta. Ili bi čak odmah pitali gdje ja izlazim, i da li ću biti na tom i tom mjestu u to i to vrijeme.

Jedan od zanimljivijih slučajeva, bio je jedan stariji gospodin (da se lijepo izrazim), koji je bio na odmoru sam. Činio se kao jako pristojan čovjek u godinama. Dok bi šetao, zastao bi kod moje trgovine i pričao mi kako već dugi niz godina, otkad je još bio mladić, dolazi na odmor u ovaj isti gradić. Bilo mi je zanimljivo slušati te priče i znati kako je nekad taj isti grad izgledao te kako ga je on doživljavao. Pričao je talijanski, što mi je bilo dodatno zanimljivo jer volim taj jezik i volim kad ga imam priliku pričati. Uz to, on je bio (izgledao je) kao jedan pristojan stariji gospodin koji u tih par puta što sam ga srela nikad nije učinio nešto čudno. Međutim, jednu je večer eto iskoristio što nisam imala puno posla,  prišao mi s leđa i nježno me pomazio po ramenu. Okrenula sam se, u šoku i samo ga blijedo pogledala. Pitao me da zajedno odemo u njegov hotel nakon što mi završi smjena. Naravno, odbila sam vrlo odlučno i odmaknula se korak dalje. Kad je osjetio odbojnost koju sam u tom trenutku osjećala prema njemu, pitao  me da li onda možda imam prijateljicu koja bi se rado družila s malo starijim muškarcem. Rekla sam samo «ne» sa vrlo jasnim izrazom gađenja na licu. Dvije godine kasnije sam ga srela sa jednom gospođom njegovih godina. Čini se da ništa od njegovih pokušaja da dođe do «mladog mesa», kako sam i sama znala čuti da me se komentira iza leđa.

Između ostalih, izdvojit ću i još jedan slučaj. Čekala sam gradski autobus na stanici, kad mi je jedan muškarac u pedesetima prišao i upitao «da li je mladoj dami hladno?» Mladoj dami – on to pokušava čak biti gentleman, uh. Kakav loš način pokazivanja «poštovanja». Pretpostavljam da me htio i ugrijati… Kad sam ga samo izignorirala, doslovno mi se unio u facu i s dramatičnim naglaskom rekao «tako lijepa, a tako hladna». Osjećala sam se nesigurno, bio je mrak, i bila sam sama na stanici. Jedino što sam mogla, je da ga ignoriram i nadam se da će ubrzo otići i ostaviti me na miru. Na svu sreću, autobus je došao prije nego sam se mogla vidjeti da li će nastaviti, ili otići.

Jednom drugom prigodom, na autobusnom kolodvoru sam sjedila na klupi. Ispred mene je prolazio opet jedan od onih koji si previše dozvoljavaju. Upravo je tada otvarao cigarete, odmjerio me onim odvratnim pogledom kao da sam neka stvarčica i bacio na mene foliju koju je skinuo s kutije cigareta, i onaj papir s unutrašnje strane koji se također skida. Upravo ovaj primjer govori puno toga, u ovom primjeru nalaze se svi oni problemi puno veći od samog uličnog uznemiravanja – oni koji ga uzrokuju.

 

Svakoj od nas je ulično uznemiravanje – uznemirujuće. No ono o čemu treba razmislit je, zašto? Zašto to djeluje toliko uznemirujuće? Zašto jednostavno ne možemo omahnuti rukom i reći «ah, takvih budala ima na svakom koraku»? Jer činjenica je da ih ima na svakom koraku. Zbog čega se oni osjećaju toliko slobodni da nam se uopće obraćaju, a posebice na taj, često vulgaran način?

 

Ulično nas, i bilo koje drugo uznemiravanje, čini da se osjećamo manje vrijednima. Sve smo ili većina nas doživjele da nas neki nepoznati tip na ulici nazove «mala». To je jedan od najčešćih naziva kojim nas oslovljavaju. Mala. Čemu, i šta se to krije iza nadimka «mala»? To je samo jedan od mnogih primjera gdje postaje očito da nas se zaista i u doslovnom smislu te riječi doživljava malima. Mi smo male. Ako smo male, mi smo kao žene niža bića, manja i još manja. Zašto se onda ne osjećam manje vrijednom od onog kojem je toliko dosadno u životu da mi ide dovikivati preko ceste? Jer naravno, mi nismo male. Nismo ni manje. Mi smo barem jednake. Jednake općenito. Sigurno smo više od onih koji nas omalovažavaju. Jer oni da bi bili jednaki nama, prvo što trebaju je prestati omalovažavati i vrijeđati. Tek onda možemo pričati.

U cijeloj toj priči uznemiravanje nije najveći problem. Problem je način na koje nas se doživljava. Ako smo se lijepo obukle, napravile smo to da privučemo pažnju nekog muškarca. Ako smo oskudno odjevene, napravile smo to radi dodira nekog muškarca. Ako smo rekle ovo ili ono, rekle smo to da dobijemo pažnju ili odobravanje nekog muškarca. Očito se smatra da mi ni nemamo pametnijeg posla, nego raditi sve zbog nekog muškarca. Na taj način oni, iz nekog razloga, osjete moć iz koje onda proizlazi to suptilno ili sasvim očito omalovažavanje. Na taj nas način doživljavaju podređenima. A jednom kad smo podređene, nismo više važne, postajemo objektom. Onaj koji je na mene bacio papir sa cigareta je očito zaista umjesto osobe vidio objekt kad me je čak zamijenio sa kantom za smeće. Žena ili kanta za smeće, sve je to isto. Sve smo mi nebitne nasprem njihovih potreba. Tako razmišljaju, zbog toga svaki dan doživljavamo uznemiravanje, zato smo svaki dan «male», «mlado meso», «mlade dame», «srca», «drage», zato smo svaki dan «drolje», «kurve», «glupače»… Zbog toga možemo i jedno veliko hvala uputiti medijima. Koliko god oni «slobodni» bili (a i to je sve više upitno), ništa nas jače ne predstavlja objektima nego što to čine mediji. Oni to rade uspješno već desetljećima, sustavno nas omalovažavajući kroz razne reklame, članke, fotografije. Svaki dan nam svojim stranicama novina i scenama sa ekrana televizije ispiru mozak, sustavno, iz dana u dan, i prate nas kroz odrastanje. No preduboka je to tema da bi sada ulazila u nju. Nekom drugom prilikom. Na tu se temu treba posebno fokusirati, a ne ubaciti je u neki drugi kontektst. Ona zaslužuje puno veći prostor, svoj prostor.

Dakle, šta je svim ovim opisanim ili samo spomenutim načinima uličnog uznemiravanja jednako? Jednako im je nepoštovanje prema nama kao pripadnicama ženskog spola, jednak je način na koji nas se gleda – kao objekte, male i nebitne stvari, jednak je taj odnos moći koji je konstantno u muškim rukama. Jednak im je stav da mi sve nismo ništa naspram njihovih potreba. Po njima, mi smo tu da ih zadovoljimo. Njihove… potrebe.

 

2dgovori na "

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *