Uznemiravanje naše svagdašnje

U zadnjih se nekoliko dana bavim uznemiravanjem pripadnica ženskog roda. U utorak sam bila na SJAJNOJ tribini Hollabacka i Ženske sobe, s kojima imam privilegiju već neko vrijeme surađivati, na kojoj smo pričali o sigurnosti našeg kvarta (Maksimir) i uličnom uznemiravanju u istom, no u ovom postu neću pisati o samoj tribini (za to će još biti prilike), već o onome na što me promišljanje o ovoj temi potaknulo. Pisat ću o onome o čemu se ne govori, o čemu se šuti, što je još uvijek tabu, a što se događa svakodnevno u našoj okolini. Pisat ću o tome koja sam sve sranja morala pretrpjeti u svojih trideset osam godina samo zato što sam – žena!
Od silovanja sam se za dlaku izvukla dvaput – prvi put kao desetogodišnja djevojčica u parkiću iza svoje zgrade kad sam, nasreću, poslušala svoju intuiciju koja mi je govorila da nešto nije u redu i pobjegla na vrijeme; i drugi puta kad sam se kao studentica vraćala s faxa doma kada su me usred grada dohvatila dvojica a ja sam se svojom snalažljivošću i/ili pukom srećom uspjela osloboditi i otići. Oba su se slučaja dogodila usred bijela dana.
Al to mi nisu bila najgora iskustva. Dobacivanjima od nepoznatih i poznatih muškaraca i dječaka koja se, kako je Hollabackovo istraživanje sjajno navelo, događaju “pri svakoj minici” ne znam broj, ali znam kako sam se zbog njih osjećala. Svaki put. Znam kako sam sa 16 ili 17 godina plačući vikala da želim drugačije oči i drugačije tijelo samo da me više nitko ne pogleda, da za mnom ne viču “čestitaj roditeljima”, “mala, strgao bih ti gaćice” i sve ostale gadarije koje sam čula i zbog kojih sam se osjećala beskrajno poniženom. Danas znam da svaka žena, u svakom tijelu, ovo doživljava.
Ni to nije bilo najgore. NAJGORE je kad si u poziciji u kojoj misliš da ne smiješ reagirati. Na ispitu u autoškoli. Na predavanju na faxu. Na žalost, na ispitu na faxu. Kad ti kažu “Kolegice, ovo je najljepša haljina koju sam ikada vidio” ili “Kolegice, Vaše me oči ometaju na predavanjima” kao da je to kompliment i ne prelaze granicu toliko da ih možeš prijaviti, a opet…osjećaš se odurno. Ja se osjećam odurno. I ne, neću s tobom na kavu!
Danas imam malo više iskustva, znanja i osviještenosti i više ne razmišljam o sebi. Razmišljam o svojim učenicama i svojim kćerima. O onome što se njima događa i što će im se tek događati i što mogu JA poduzeti da to spriječim. Prvenstveno mogu osvijestiti da se uznemiravanje događa svaki dan i da ni jedna jedina žena bez obzira na dob, fizički izgled (jer sve smo prekrasne i trebamo biti ponosne na to) i stupanj obrazovanja nije isključena iz njega. Mogu apelirati na SVE muškarce koje poznam da razmisle prije nego što ženi daju “kompliment” koliko je isti primjeren. Mogu poučiti svoje cure da reagiraju na uznemiravanje i da ga prijave, da ih strah ne spriječi u tome. Mogu poručiti svima nama da sram treba biti njega, ne nas.
Sretna sam i ponosna što smo sudjelovali u hvalevrijednom projektu Sigurni kvartovi koji konkretno radi na sprečavanju uznemiravanja žena i LGTB zajednice i sigurna sam da ću se ovom temom još puno, puno baviti.

 

Ivana Harapin Gajić

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *